Hrvatski turizam nije kolektivni pothvat kojim trebaju upravljati političari, komore i medijski stratezi. To je tržišna djelatnost u kojoj više od stotinu tisuća malih, srednjih i velikih poduzetnika svakodnevno donosi vlastite odluke, snosi rizik i odgovara za rezultat vlastitim novcem.
Jedna od sadržajno najbezveznijih, ali ideološki potencijalno najopasnijih tema u hrvatskom javnom prostoru jest gotovo opsesivno bavljenje „našim turizmom“.
Čim započne proljeće, kreće tradicionalno nacionalno iščekivanje: kakva će biti sezona, jesmo li preskupi, koliko stoji kuglica sladoleda, nedostaje li Nijemaca, postoji li „srpanjska rupa“ i jesu li nam apartmani dovoljno puni. Svaki prazni stol na rivi postaje dokaz propasti, svaka fotografija prometne gužve dokaz rekordne sezone, a svaka promjena broja noćenja proglašava se pitanjem nacionalnog opstanka.
Jedne godine prijete nam morski psi, druge previsoke cijene, treće konkurencija Albanije, Crne Gore, Grčke ili Turske. Ako broj noćenja padne za nekoliko desetinki postotka, sazivaju se analitičari, ministri, predstavnici komora i samozvani turistički stratezi. Svi imaju potrebu vlasnicima hotela, restorana, kampova i apartmana objasniti kako trebaju voditi vlastiti posao.
A turizam je, koliko god bio važan za hrvatsko gospodarstvo, ipak samo gospodarska djelatnost.
Turizam nije „naš“ – vlasnici i poduzetnici snose rizik
U hrvatskom turizmu sudjeluju deseci tisuća poduzetnika i privatnih iznajmljivača. Među njima su veliki hotelski sustavi, obiteljski hoteli, kampovi, restorani, turističke agencije, prijevoznici i ljudi koji iznajmljuju jedan ili dva apartmana.
Svatko od njih ulaže vlastiti novac, određuje cijene, bira ponudu i na kraju snosi posljedice vlastitih odluka. Ako pogriješi, gubitak neće pokriti televizijski komentatori niti će ga spasiti novinski urednici koji su mu u lipnju savjetovali da snizi cijenu.
Zašto se onda prema svim tim ljudima govori kao da predstavljaju jedinstven državni pogon kojemu treba zadati plan proizvodnje?
Zašto bi svaki iznajmljivač morao sudjelovati u ostvarivanju nekakvog zajedničkog „nacionalnog rezultata“? Zašto bi privatni hotelijer morao povećavati broj noćenja kako bi ministar na kraju godine mogao predstaviti ljepšu statistiku?
Ako ukupni sektor jedne godine zabilježi pad od tri posto, što se toliko strašno dogodilo?
Neki će poduzetnici spustiti cijene. Drugi će poboljšati ponudu. Treći će promijeniti tržište kojem se obraćaju. Netko će zaključiti da mu se posao više ne isplati i izaći iz njega. Njegov će objekt možda preuzeti netko sposobniji ili će se nekretnina koristiti za neku drugu svrhu.
To se zove tržište. Nije tragedija, nije poraz Hrvatske i nije razlog za nacionalnu izvanrednu sjednicu.
Poduzetnicima ne treba državni stožer za određivanje cijena
Turizam je danas jedna od djelatnosti u kojoj poduzetnik najbrže dobiva informaciju o tome odgovara li njegova cijena tržištu.
Vlasnik smještaja preko Bookinga, Airbnba i vlastitih prodajnih kanala gotovo svakodnevno vidi popunjenost, cijene konkurencije, broj upita i reakciju gostiju. Ako nema rezervacija, tržište mu je vrlo jasno poslalo poruku. Ako je smještaj mjesecima unaprijed rasprodan, možda je cijena čak bila preniska.
Za to mu ne trebaju „koordinacija“, „usmjeravanje“, konferencije ni apeli državnih dužnosnika.
Naravno da država treba graditi infrastrukturu, osiguravati prometnu povezanost, održavati sigurnost, urediti prostorne planove i donositi jasna porezna pravila. To su njezini poslovi. Ali država nije direktor prodaje svakoga hotela, restorana i apartmana u Hrvatskoj.
Onoga trenutka kada političari počnu određivati što bi poduzetnik trebao nuditi, koliko bi smio naplatiti i kakav bi „nacionalni rezultat“ trebao ostvariti, napuštamo tržišnu logiku i ulazimo u područje ekonomskog dirigizma.
Opasna korporativistička ideja iza bezazlene priče
Upravo se ovdje pojavljuje mnogo ozbiljniji problem od još jedne dosadne rasprave o cijeni kuglice sladoleda.
U narativu o „našem turizmu“ privatni poduzetnici više se ne promatraju kao slobodni ljudi koji upravljaju svojim kapitalom, nego kao jedan organizirani korpus kojemu država dodjeljuje određenu društvenu zadaću.
Turistički sektor mora ostvariti zadani broj noćenja. Poslodavci moraju održavati zaposlenost. Banke bi trebale financirati određene državne prioritete. Trgovci trebaju čuvati „socijalni mir“. Svaki gospodarski korpus dobiva vlastitu funkciju u provedbi navodnog općeg interesa koji, naravno, određuju političari i njima bliski stručnjaci.
To je korporativistički način razmišljanja, a korporativizam je bio jedan od ključnih gospodarskih i društvenih elemenata povijesnog fašizma.
To ne znači da je svaki novinar koji piše o sezoni fašist niti da je svaka turistička strategija fašistička. Ali ideja prema kojoj različite gospodarske skupine moraju, u suradnji s državom, ostvarivati unaprijed određene kolektivne ciljeve doista pripada istoj autoritarnoj misaonoj tradiciji.
Privatni poduzetnik u slobodnom društvu nema „zadatak“ povećati hrvatski BDP, zaposliti određen broj ljudi ili ostvariti rekordnu turističku sezonu. Njegov je posao da zakonito upravlja svojim kapitalom, posluje s dobiti i odgovara svojim kupcima, zaposlenicima i vjerovnicima.
Sve drugo rezultat je njegova rada, a ne politička obveza.
Zašto nekoliko tisuća noćenja vrijedi više od milijardi eura?
Licemjerje javne rasprave najbolje se vidi u izboru tema koje se proglašavaju nacionalno važnima.
Pad noćenja od 0,2 posto može danima biti udarna vijest. Jedna slabije popunjena destinacija dobiva dramatične naslove o „Istri u ruinu“. Fotografira se svaki prazan apartman, uspoređuju se računi iz restorana i traži krivac zato što jedan Nijemac ove godine nije došao na Jadran.
Istodobno, bankarski sustav raspolaže milijardama eura koje najvećim dijelom potječu od štednje hrvatskih građana. Znatan dio toga novca završava u inozemnoj aktivi, umjesto u financiranju hrvatskog gospodarstva, proizvodnje i investicija.
O tome se ne organiziraju svakodnevne televizijske rasprave. Ne pita se jesu li banke „izdale nacionalni interes“, niti im se određuje koliko bi morale ulagati u Hrvatsku. I dobro je da im se politički ne određuju pojedinačni plasmani. Ali zašto se onda takvo pravo upravljanja tuđim poslovanjem podrazumijeva kada je riječ o vlasniku apartmana ili restorana?
Kako nekoliko desetaka tisuća noćenja postaje veća nacionalna tema od milijardi eura domaće štednje koja se plasira izvan zemlje?
Odgovor je jednostavan: turizam je politički i medijski zahvalniji. Svaki građanin razumije plažu, cijenu kave i popunjen apartman. Financijska aktiva banaka mnogo je složenija, a iza nje stoje institucije koje imaju ozbiljniji utjecaj od malog iznajmljivača iz Vodica ili Makarske.
„Srpanjska rupa“ koja traje već deset godina
Gotovo svake godine slušamo iste prognoze o propasti hrvatskog turizma.
Nekoliko fotografija prazne plaže snimljenih rano ujutro postaje dokaz kraha sezone. Pojavi se račun za preskupu kavu ili kuglicu sladoleda i odmah se zaključuje da se gosti više nikada neće vratiti. Ako Nijemaca bude manje, propadamo zbog Nijemaca. Ako ih bude više, upozorava se da smo previše ovisni o jednom tržištu.
Unatoč svim tim najavama, hrvatski je turizam tijekom proteklog desetljeća, uz razumljivu pandemijsku iznimku, nastavio dugoročno rasti. Mijenjala se struktura gostiju, neke su destinacije prolazile bolje, druge lošije, ali tržište se prilagođavalo bez centralnog komiteta za pravilno određivanje cijene ležaljke.
I upravo je to ono što dio političke i medijske scene teško prihvaća: poduzetnici se uglavnom mogu prilagoditi bez njih.
Država treba urediti uvjete, a zatim se maknuti
Hrvatskoj nije potreban stožer za spašavanje svake turističke sezone. Potrebni su joj uređena infrastruktura, normalni prostorni planovi, pravna sigurnost, konkurentno porezno opterećenje i jednaka pravila za sve.
Nakon toga poduzetnike treba pustiti da posluju.
Netko će ponuditi luksuzni smještaj za tisuću eura po noći i pronaći kupca. Netko neće pronaći nikoga pa će spustiti cijenu. Netko će pogrešno procijeniti tržište i izgubiti novac. Netko će pogoditi što gosti žele i zaraditi više nego ikada.
Ni uspjeh ni neuspjeh pojedinog iznajmljivača nisu nacionalna pobjeda ili nacionalni poraz.
Turizam nije petoljetka. Hrvatska nije jedno veliko turističko poduzeće, a građani nisu radne jedinice raspoređene po korpusima koji trebaju ostvarivati politički propisane ciljeve.
Vrijeme je da prestanemo govoriti o „našem turizmu“ kao o kolektivnoj svetinji za koju svi moramo odgovarati. Hrvatska ima turistički sektor, ali on pripada ljudima koji su u njega uložili svoj novac, imovinu, znanje i rad.
Njima pripadaju dobit, rizik i odluke. Državi pripada samo obveza da im osigura poštena i stabilna pravila igre.
Izvor:Nenad Bakić
