O tome se ne piše, PROČITAJTE o “humanosti” Titove vlasti!
”Folksdojčeri”
Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski folksdojčeri muškarci uglavnom su bili, dragovoljno ili prisilno, mobilizirani u njemačke, hrvatske i mađarske vojne i poluvojne postrojbe i u kućama su ostali pretežno starije osobe, žene i djeca. Njemačko stanovništvo, koje nije izbjeglo ili do tada protjerano, bilo je tijekom i nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika.
Naime, odnos NOV-a i POJ/JA i “narodnih” vlasti prema jugoslavenskim Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni je primjer etničkoga čišćenja u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću.
Egzodus jugoslavenskih Nijemaca po obimu i dalekosežnostima posljedica premašio je sve što se u novijoj povijesti zbivalo na južnoslavenskim prostorima. Najveće demografske gubitke u Jugoslaviji imali su upravo folksdojčeri.
No, poslijeratna je jugoslavenska komunistička vlast, diplomacija i historiografija uporno, i bez skrupula, ubrajala folksdojčerska stradanja u žrtve fašizma i nacizma. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih folksdojčera počinio te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje s njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata.
Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Od ukupno oko 64.000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948.godine, više od 40.000 njih registrirano je imenom i prezimenom u nizu knjiga.
„Specijalni“ logori bili su zapravo logori za likvidaciju, a bilo ih je ukupno osam. U Bačkoj: Bački Jarak, Gakovo i Kruševlje, u Banatu Knićanin i Molin, u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici i u Hrvatskoj u Krndiji i Valpovu. Tim brojkama treba pribrojiti i 96.000 folksdojčera u njemačkoj vojsci, ali manji broj i u mađarskoj i ustaškoj, koji, dakako, nisu dočekali partizane. Ukratko, cijela su sela i područja etnički „očišćena“, dijelovi mnogih sela u kojima je živjela njemačka manjina sravnjeni sa zemljom zajedno sa crkvama, a svim je žrtvama jedina krivnja bila što su Nijemci.
Potrebno je istaknuti kako se zločini nad nevinim pripadnicima njemačke manjine nisu dogodili slučajno, nego su oni bili dio unaprijed isplaniranog i organiziranog plana.
Dio je radno sposobnih Nijemaca završio u SSSR-u kao jugoslavenska isplata SSSR-u u radnoj snazi za oslobodilačke usluge na području Vojvodine. Samo na Božić 1944. sve muškarce od 18-45 godina i žene od 18-30 (poslije i one do 35) oteli su iz domova i stočnim vagonima poslali u SSSR.
Od 40 do 45.000 njemačke djece mlađe od 14 godina poslano je u Titove logore, od čega je najmanje 6.000 izgladnjelo do smrti. Djecu su brutalno odvajali od majki, koje su poslane na prisilni rad u SSSR. Tek se svaka treća žena vratila, ali ne u zavičaj, nego u Istočnu Njemačku. Oteta djeca pomrla su po logorima zbog svjesno održavanih loših uvjeta, što im je davalo osobine logora smrti. To se vremenom pročulo u SAD-u pa su više od 20.000 djece, osobito onih do 3 godine koji se ničeg prije nisu sjećali, iz tih je logora odvedeno u sirotišta diljem FNRJ. Odvajali su ih od druge njemačke djece da bi zaboravila njemački. Dana su im slavenska imena, odgajani u averziji prema svemu njemačkom i poslana su u krajeve daleko od zavičaja. 1950. godine u Salzburger Nachrichtenu izašlo je otvoreno pismo o tragediji njemačke djece i roditelja, no Eleanor Roosevelt, zadužena za ljudska prava u UN-u nije reagirala.
Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovodilac za Banat, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada “pobjednički samozadovoljno” izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata.
Neki od najpoznatijih logora u Hrvatskoj za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija.
Prema popisu pučanstva iz 1931. u Jugoslaviji je živjelo 540.000 Nijemaca. Na popisu iz 1948. godine Nijemaca je svega 54.000. Na području Hrvatske živjelo 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. a samo 10.114 1948. godine. Do 1961. taj se broj Nijemaca u Hrvatskoj smanjio na 4200 osoba.
Egzodusom Nijemaca u Hrvatskoj je Evangelička crkva izgubila i većinu svojih vjernika. Zagrebački evangelički biskup Philipp Pop je 1945. godine bio optužen od komunističkih vlasti za kolaboraciju i pogubljen. Zabilježeni su podaci o trideset sedmorici ubijenih njemačkih svećenika, ali taj je broj sigurno veći. Velik dio svećenika nije htio bježati nego je dočekao partizansku vlast, pa su neki od njih likvidirani već u prvim danima dolaska Crvene armije i partizana. Drugi su uhićeni kao vojni dušobrižnici pri povlačenju njemačke vojske prema Austriji, neki su ubijeni u logorima ili zatvorima, neki u kasnijim godinama poraća bez podataka o mjestu i datumu pogubljenja, a neki su deportirani u Sovjetski Savez gdje su nakon nekoliko godina preminuli. Prema dostupnim podacima, jedan je od njih ubijen na zloglasnom stratištu na Daksi kod Dubrovnika itd.
To je „oslobođenje“ od života i imovine. KRVAVI ANTIFAŠIZAM, koji je po broju i nečovječnosti nadmašio fašizam i nacizam.
Čudom se čude pitanju „Je li Zagreb 8.svibnja 1945.godine oslobođen ili okupiran“
Naravno da je okupiran, jedan zločinački režim , zamijenio je drugi!
„Smrt fašizmu“, točno, ali „slobodu narodu“ nije donio, pa čak ni podobnima, jer zaboravili su tzv. „ borci NOB-a“ da „ revolucija jede vlastitu djecu“
Pitaju se ti „veliki antifašisti“: „Jeli Europa oslobođena ili okupirana?“
Jasno da je Europa oslobođena, ali ono što oni ne priznaju, a ne vjerujem niti da shvaćaju, u Europi je nakon rata nastavila vladavine Parlamentarne Demokracije, vladavina i poštivanje ljudskih prava. U tome je bitna razlika, koju „antifašisti -komunisti“ ne prihvaćaju. I ne mogu se izjednačavati sa Europom!
IZVOR :Ljiljana Lili Benčik
