VideoZanimljivosti

Kako je Alfred C. Kinsey bivši zoolog i stručnjak za ose postao stručnjak za seksualnost. Zbog njega je i Karolina Vidović Krišto suspendirana sa HTV-a

Do dana današnjega Alfred C. Kinsey slovi kao najutjecajniji i „najvažniji istraživač seksualnosti 20. stoljeća“. Još za života, Dr. Sex, kako su ga zvali, bio je jedan od najhvaljenijih ljudi SAD-a. Mediji su od njega napravili heroja seksualnog oslobođenja. Tko je bio Alfred Kinsey i što on zapravo zastupa?

Do dana današnjega slovi kao najutjecajniji i „najvažniji istraživač seksualnosti 20. stoljeća“. Većina znanstvenih istraživanja spolnosti, a napose skoro svi noviji spolni obrazovni programi pozivaju se na njega. Dao svoj pečat postmodernom razmišljanju o seksu i seksualnosti: „Anythig goes“. Kinseyevo djelo, Kinsey Report, sastoji se od dviju knjiga, Sexual Behavior of the Male (1948.) i Sexual Behavior of the Female (1953.), u kojima je Kinsey objavio rezultate svojih istraživanja.


Još za života, Dr. Sex, kako su ga zvali, bio je jedan od najhvaljenijih ljudi SAD-a. Mediji su od njega napravili heroja seksualnog oslobođenja. Tko je bio Alfred Kinsey i što on zapravo zastupa?

Djetinjstvo i mladost: boležljiv i pod dominantnim utjecajem roditelja

Alfred Charles Kinsey (1894-1956) | American Experience | Official Site |  PBS
www.crodex.net


Alfred Charles Kinsey rodio se 1894. u Hobokenu, New Jersey, kao najstarije od troje djece. Odrastao je u religiozno rigidnoj metodističkoj obitelji, u kojoj su bili zabranjeni „plesanje, duhan, alkohol i spojevi“.
U djetinjstvu je bio boležljiv. Patio je od kroničnog rahitisa, opetovanih reumatskih upalnih napadaja i od teškoga tifusa. Posljedice tih bolesti pratile su ga cijeloga života. „U školi nije bio snažan, zato nije sudjelovao u sportskim aktivnostima i osjećao se tjelesno inferiornim u odnosu na druge dječake“, pisao je njegov kasniji suradnik Wardell Pomeroy. I sam Kinsey je izjavio da se uvijek osjećao inferiorno u odnosu na druge dječake.

Od ranog djetinjstva, njegov je odnos s roditeljima bio napet. Otac mu je bio zatvoren u sebe, dominantan i nasilan. Trpio je zbog siromaštva svoje obitelji i napose zbog – po njegovom mišljenju – pretjerane štedljivosti svoje majke. Budući da se morao paziti zbog svojih bolesti, nikada se nije mogao izmaknuti nadzoru svoje majke. Kad je već bio odrastao čovjek, još se uvijek srdito i ogorčeno na to žalio. Kinsey je želio studirati biologiju, a ne ići na tehnički fakultet, što je bila želja njegova oca. Zbog toga su mu roditelji odbili financirati studij. Kada je Kinsey osnovao vlastitu obitelj, posve je prekinuo sve veze sa svojim roditeljima i s religijom svoga djetinjstva.

Od sakupljača osa do istraživača seksualnosti


Diplomirao je na Harvardu. 1920. počeo je raditi kao zoolog na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, gdje je predavao sve do svoje smrti 1956. 1921.oženio se Clarom i s njom imao četvero djece.
U Bloomingtonu je Kinsey najprije postao poznat kao stručnjak za ose. Precizno i vrlo marljivo skupljao je i osobno proučio 35.000 insekata, izmjerio ih i katalogizirao.

Njegova karijera istraživača spolnosti počela je 1938., kada ga je sveučilišna udruga studentica (kao biologa) zamolila da organizira predbračne tečajeve. Tada je Kinsey počeo provoditi ankete o seksualnom ponašanju muškaraca i žena i skupljati priče o „seksualnim slučajevima“. U središtu nikada nije bilo pitanje međuljudskih odnosa, niti spolnost niti trudnoća, nego statistički podatci o „sexsual outlets“, seksualnim pražnjenjima.

S podrškom sveučilišta, proučavanje spolnosti uskoro se našlo u središtu Kinseyeve djelatnosti. Tijekom njegova života, on i njegov team skupili su oko 18.000 priča o seksualnim slučajevima. 1947., kratko prije objavljivanja njegove prve knjige, Kinsey je na sveučilištu Indiana osnovao Kinsey Institute for Sex Research[xi]. Kada je 1998. došlo do novog izdanja Kinsey-Reporta, tadašnji je direktor Kinsey Instituta John Bancroft napisao da je Kinseyev cilj bio zalaganje za veću toleranciju prema seksualnoj raznolikosti[xii].

Profesor i njegovi studenti


Kinsey se cijeloga života trudio izgledati kao trezven, nepristran, čak konzervativan znanstvenik. Na van bio je oženjen, dok je istovremeno u potaji vodio brižno skriven dvostruki život. Kada je povjesničar James Jones 1997. objavio Kinseyev životopisu, Der Spiegel je napisao: „Jedna nova biografija sada otkriva Kinseyev privatni dvostruki život: uredni istraživač seksualnosti potajno je puštao na volju svojim homoseksualnim i sadomazohističkim sklonostima“.


Jones je razotkrio da je Kinsey imao svoja prva homoseksualna iskustva sa osam godina s drugim dječacima i da je svoje homoseksualne sklonosti uvijek povezivao s tim prvim iskustvima. Kinseyeve voajerističke i ekshibicionističke sklonosti izašle su na vidjelo kad je bio izviđač. Kasnije, u Bloomingtonu, volio je šokirati susjede i prolaznike kada je skoro posve gol radio u svom vrtu…


Kao profesor na Sveučilištu Indiana, Kinsey je počeo imati homoseksualne kontakte s nekim studentima. Na zoološkim ekskurzijama često je tjednima bio sam s muškim studentima. Uvijek je htio da spavaju pod šatorima a ne u hotelima. Kinsey se volio pokazivati gol u prirodi pred svojim studentima, i navečer im satima sve do u pojedinosti izlagati izvještaje u raznim seksualnim praksama. Biograf Jones napominje: „Zašto Kinsey nije bio u stanju prekinuti svoje neprestano bavljenje seksom?

Odgovor je jasan: samo čovjek, koji stoji pod enormnim unutarnjim pritiskom, usudio bi se tako bestidno govoriti o seksualnim temama i uporno ih ponavljati. Profesori se nisu upuštali u takve odnose sa svojim studentima, ali čini se da Kinsey nije poznavao seksualne tabue … kao da je odlučio, njima se hvaliti. … Kinsey je postao manipulirajući i agresivni seksualni buntovnik… čovjek, koji je zloupotrebljavao svoj profesionalni autoritet i povjerenje u njega kao učitelja. Samo očajan čovjek čije je ponašanje doista prisilno ulazio bi u takve rizike“.

Kinseyevi suradnici


Među najprisnije Kinseyeve suradnike ubrajaju se Paul Gebhard, njegov kasniji nasljednik na Kinsey-Institutu, kao i Wardell Pomeroy i Clyde Martin. Svi su bili su-autori Kinsey-Reporta. Prije nego što bi netko bio primljen u team, morao je ispričati svoju priču o nekom „seksualnom slučaju“. Tko nije imao spremne dobre odgovore, ispadao bi. Judith Reisman opisuje neke od suradnika kao mlade, nesigurne muškarce, koji su čeznuli za muškom naklonošću i potvrđivanjem.

Njihova spremnost pokoriti se Kinseyevim seksualnim zahtjevima Kinseyu je vjerojatno bila važnija od njihovih stručnih kompetencija. Clyde Martin nije imao nikakvu stručnu izobrazbu u statistici, a ipak je bio odgovoran za statističku analizu svih podataka. Čak ni zahtjev Zaklade Rockefeller, koja je dugo vremena bila Kinseyev glavni financijer, da bi u teamu morao biti profesionalan statističar, nije mogao natjerati Kinseya da riješi taj problem.

Pornografske seksualne igre


U jednoj pomno skrivenoj prostoriji u potkrovlju svoje kuće, Kinsey je redovito priređivao grupne seksualne igre sa svojim suradnicima i odabranim gostima. Pri tome nisu morali sudjelovati samo suradnici i njihove žene, nego i Clara Kinsey. Kinsey je imao profesionalne kamermane koji su snimali heteroseksualne, homoseksualne i sadomazohističke scene.


Supruga jednog suradnika kasnije je Jonesu govorila o „bolesnom pritisku“ kojem je bila izložena, da bi se dala snimati pri spolnom odnosu: „Imala sam dojam da o tome ovisi karijera mojega muža na Institutu“.
Sam Kinsey patio je od ekstremnog sadomazohizma. Stalno je na svojim genitalijama vršio nasilne, krajnje bolne manipulacije. Za njegove homoseksualne sklonosti nisu mu bili dovoljni njegovi suradnici Pomeroy i Martin. Kada je pritisak bio prejak, odlazio bi u homoseksualno podzemlje u Chicago.

Kinseyevi podatci: „Kada ste eksperimentirali s djecom ili sa životinjama?“


Za svoje istraživanje seksualnosti, Kinsey je sastavio upitnik s više od 350 pitanja. Odgovori na njih predstavljali su temeljne podatke Kinsey-Reporta.
Zato je skupljanje podataka za Kinseya bio najveći prioritet. Četrdesetih godina dvadesetog stoljeća nije bilo jednostavno doći do takvih podataka. Mnoga su pitanja predstavljala povredu intimne sfere i zato mnogi nisu bili spremni na njih odgovarati. Kinsey je jedva nalazio udate žene, pa je zato status „udata“ jednostavno redefinirao i u tu kategoriju stavio sve žene koje su „najmanje godinu dana“ živjele s nekim partnerom, neovisno o tome, je li taj odnos bio monogaman ili ne.


U Kinseyevim statistikama ne pojavljuje se niti jedna jedina udata žena, koja bi istovremeno bila i majka. Iako je Kinsey u početku trebalo davati „predbračne tečajeve“, sociolog Geoffrey Gorer piše o Kinseyevim istraživanjima: „Jedva se može pojmiti, a ipak je istina: trudnoća, porođaj i dojenje djece posve su zanemareni. Za dr. Kinseya majčinstvo nema nikakve veze sa spolnošću“.


U Kinseyevom upitniku nikoga se nije pitalo je li imao ovo ili ono seksualno iskustvo. Samo se pitalo kada se bavio ovom ili onom praksom, kada je imao vanbračna ili nasilna ili sadistička iskustva i kada je seksualno eksperimentirao s osobama istoga spola, s djecom i životinjama.
Engleski Kinseyev biograf Jonathan Gathorne-Hardy, jedan od rijetkih koji su imali pristupa Kinseyevu sve do danas tajnom arhivu, primjećuje: „On je uvijek polazio od toga, da su ljudi sve isprobali. Nikada se nije pitalo: jeste li imali seks sa životinjom, nego: kada ste prvi puta imali seks sa životinjom? Ako netko toga nije imao, bilo je OK; ako je imao, Kinsey ih je imao u šaci“.


Kinsey i njegovi suradnici shvatili su da će mnogo lakše doći do podataka kod „ljudi koji žive nekonvencionalno“, nego kod prosječnih studenata ili udatih i oženjenih majki o očeva, iako su takvi ljudi predstavljali većinu američkog društva. Već iz „praktičnih razloga“ Kinseyev je team zato ispitivao prostitutke, homoseksualce, zatvorenike i ljude iz „podzemlja“, kako ih je Kinsey zvao. Temeljem ispitivanja, Kinseyev je tim između ostaloga došao do sljedećih zaključaka:
95% svih Amerikanaca su seksualni prekršitelji zakona, 69% su stalne mušterije kod prostitutki, 37% je imalo najmanje jedno homoseksualno iskustvo koje je dovelo do orgazma, 17% farmera je imalo seks s nekom životinjom.

Kaotični podatci i teške metodološke pogreške


Američka stručnjakinja za medije Judith Reisman bila je 1981. prva, koja je nakon dugogodišnjeg proučavanja javno upozorila na kaotične podatke i teške metodološke pogreške u Kinseyevim istraživanjima.
Reisman je bila prva, koja je obznanila, da dio Kinseyevih podataka dolazi od kriminalnih pedofila, koji su detaljno opisivali muke svojih žrtava, i to onda davali Kinseyu kao „znanstvene podatke. Te su činjenice bile u središtu jednog BBC-jevog dokumentarca iz 1998.: Secret History: Kinsey’s Pedophiles (Skrivena povijest: Kinseyevi pedofili).

Nejasni izvori i nereprezentativni podatci


U knjizi Sexual Behavior in the Human Male Kinsey objašnjava, da ima podatke od 6.300 muškaraca, ali da knjiga sadrži podatke samo od „oko 5.300“ bijelih muškaraca i mladića. Temeljita analiza teksta koju je proveo Allen Wallis, jedan od najcjenjenijih statističara u SAD, dolazi do zaključka da knjiga sadrži podatke od 4.120 osoba[xxviii]. Jedan istraživač s Kinsey-Instituta, koji je kasnije pokušao razjasniti izvore podataka, otkrio je da je Kinsey skupio podatke od 18.000 osoba, ali da njegove dvije knjige zajedno sadrže podatke od 4.500 osoba[xxix]. Bitni socio-demografski podatci, kao što su točna životna dob ispitanika nedostaju; isto tako ostaje posve nejasno, na primjer, koliko je homoseksualaca bilo ispitano.


Kinsey je uvijek iznova tvrdio da su njegovi podatci reprezentativni za cijelo američko stanovništvo četrdesetih godina. Istraživanje koje je provela Reisman pokazuje ipak da knjiga Sexual Behavior of the Male sadrži podatke sljedećih skupina ljudi:


–    Oko 1.400 seksualnih prijestupnika iz zatvora iz raznih američkih saveznih država, među kojima i muškarci, koji su osuđeni zbog spolnog zlostavljanja djece ili mladih;
–    329 prijestupnika, koji su bili osuđeni za druge delikte;
–    200 „seksualnih psihopata“;
–    nepoznati broj homoseksualaca, Reisman pretpostavlja oko 630;
–    najmanje 317 muške djece koja su bila zlostavljana u dobi od 2 mjeseca do 15 godina, možda i više;
–    350 „mladih učenika s poremećajima u ponašanju“[xxx]–    kao i skupina kriminalaca, koje je Kinsey svrstao u rubriku „podzemlje“.


Većina podataka dolazi dakle od ispitanika, čiji se životni stil ne može smatrati reprezentativnim za cijelo stanovništvo. To napose vrijedi za podatke o novorođenčadi, djeci i mladima, koji su iznuđeni seksualnim nasiljem.
Kinsey-Institut je sedamdesetih godina nekoliko puta pokušao očistiti podatke od „jednostranosti“, ali se pokazalo da je to nemoguće. 1979. Gebhard je priznao: „Uspostaviti temeljno uspoređivanje (između cjeline podataka i objavljenih podataka) značilo bi da treba iznova napisati obadva Kinsey-Reporta“[xxxii]. Još 1990. je Clide Martin napisao o podatcima: „I sada je zbunjujuće, jer temeljna štih-proba nigdje nije dobro opisana“.


Uvid u Kinseyevo držanje prema dobivanju podataka daju dva citata Gebharda i Pomeroya: „U državnom zatvoru u Indiani nismo htjeli provoditi reprezentativna ispitivanja, nego smo jednostavno uzeli seksualne prijestupnike; kasnije smo izbjegavali općenitije prijestupe (na primjer spolni odnos s maloljetnicima) i koncentrirali smo se na rjeđe prijestupe… Za dr. Kinseya zatvorenici nisu bili nikakve posebne skupine koje bi trebalo razlikovati od ljudi izvan zatvora… To je imalo za posljedicu, da u našoj knjizi iz 1948. nismo pravili razliku između ljudi sa i bez zatvorskog iskustva…“


Povremeno su nas napadali ljudi koji su smatrali da u naše proučavanje nismo smjeli uzimati ispitanike sa zatvorskim iskustvom. Kinsey je govorio da se to shvaćanje temelji na starom pogrešnom uvjerenju da su kriminalci drugačiji od ostatka stanovništva“.
Jedina razlika između seksualnih prijestupnika i drugih muškaraca po Kinseyu je u tome, da su oni prvi imali peh pa su bili uhvaćeni.

Kinseyev pedo-kriminalni program


U jednoj knjizi koju su 1965 objavili Paul Gebhard i Kinseyev team ovako je sažet odnos Kinsey-Instituta prema spolnom zlostavljanju djece: „Zgražanje s kojim naše društvo gleda na odraslu osobu, koja ima spolne kontakte s djecom, se relativizira, kada proučavamo ponašanje drugih sisavaca. Spolne aktivnosti između odraslih i nezrelih životinja su uobičajene i čini se da su iz biološke perspektive normalne“.


U šestom poglavlju knjige Spolno ponašanje u ljudskog mužjaka, Kinsey opisuje „seksualne podatke“ od (najmanje) 317 djece životne dobi od 2 mjeseca do 15 godina. Podatci o pred-pubertetnim dječacima dolaze „iz života odraslih muškaraca, koji su imali spolne kontakte s malim dječacima, i koji su sa znanjem odrasle osobe bili u stanju shvatiti i protumačiti iskustva dječaka. (…) Neki od tih odraslih su bili tehnički izobražene osobe, koje su vodile dnevnike ili druge vrste zapisnika…“


Sve u svemu, Kinsey-Institut je skupio mnogo više seksualnih podataka o djeci i mladima, naime o 1.888 dječaka „u dobi od 5 mjeseci do adolescencije“, kao i o „147 pred-adolescentnih djevojčica“ u dobi od 2 do 15 godina. Dječaci i djevojčice su bili spolno „stimulirani“ ili su sami sebe stimulirali, dok su pedo-kriminalni „promatrači“ štopericom mjerili vrijeme.


U jednom intervjuu iz 1992. Paul Gebhard je priznao da je Kinseyev team regrutirao pedo-kriminalce za dobivanje „znanstvenih podataka“ o navodno normalnom dječjem seksu: „Molili smo ih (pedofile) da promatraju, zapisuju i ako je moguće mjere vrijeme, i onda nam pošalju izvještaje“. Na pitanje hodaju li pedo-kriminalci obično naokolo sa štopericom, Gebhard je odgovorio: „Da, kad im kažemo da nas to zanima… Kada ispitujemo pedofile, pitamo ih ovo: S koliko ste djece to učinili? Kako su ona bila stara? Mislite li da su djeca doživjela vrhunac ili ne?… Jeste li sigurni da je to bio vrhunac ili ne?“


Neka su djeca bila zlostavljana mjesecima ili godinama, a zapisi „znanstvenih podataka“ njihovih mučitelja bili su dostavljani Kinseyu.
U navedenom BBC-jevom dokumentarcu govori Esther, jedna starija žena. Kaže da je kao malena djevojčica bila spolno zlostavljana od strane vlastitog oca i djeda. Obojica su bila u kontaktu s Kinseyem. Esther se sjeća jednog Kinseyeva posjeta njezinoj roditeljskoj kući. Njezin je otac njezino spolno „ponašanje“ mjerio štopericom, snimao kamerom i onda, sjeća se ona, dao Kinseyu[xli].


U Seksualnom ponašanju žene Kinsey tvrdi: „Kada dijete ne bi bilo kulturno obilježeno, pitanje je bi li ga spolno približavanje uopće smetalo. Teško je shvatiti zašto bi to trebalo smetati, ako netko dodiruje djetetove genitalije ili da ono vidi genitalije drugih ljudi, ili zašto bi ga smetali specifično seksualni čini – osim ako ne zbog kulturnog okruženja“.
Kada se roditelji ne bi miješali, kaže Kinsey, onda bi za djevojčice ili žene silovanje bilo „lijepo iskustvo“.


„Budući da je Kinseyeva skupina tvrdila da je svako seksualno nasilje dio normalnog nasljeđa sisavaca, na području silovanja primijetili smo rastuće zanimanje za zaštitu počinitelja umjesto žrtve“, sažimlje Reisman. U svojim istraživanjima ona ukazuje na to, da je Kinseyevo ekstremno ublažavanja seksualnog zlostavljanja imalo utjecaja na američko kazneno pravo, te da je silovanje bilo redefinirano a kazna smanjena.


Kada je FBI 1950. upozorio na porast spolnih zločina „Kinsey se tome rugao… Ono što bi Nacija i FBI, kaže Kinsey, nazvali odvratnim zločinima protiv djece, to su stvari koje se pojavljuju u velikom broju naših priča. Samo u malom broju slučajeva s tim je upoznata javnost ili upozorena policija. Kinsey je spadao među one koji prema takozvanom seksualnom zlostavljanju djece zastupaju mišljenje, da puno veća šteta nastaje zbog histerije koju stvaraju odrasli“.
Kinsey je bio patološki zainteresiran za „sposobnost za orgazam“, prije svega muške djece. Tvrdio je da već dojenčad „u dobi od pet mjeseci“ može postići opetovane orgazme.

U tabelama 30-34 Kinsey navodi podatke o „sposobnosti za orgazam“ 317 muške dojenčadi i djece. …. (Poštedjet ćemo vas detalja o tabelama 30-34… u kojima se opisuje 24-satno „promatranje“ djece… grčenje mišića, ukočeni udovi, bacanje tijela, izbuljene oči, tremor, kolaps, bljedoća i nesvjestica, strah, krikove, jecanje, plakanje i bolove djece … možete ih naći na njemačkom jeziku na stranici http://www.dijg.de/paedophilie-kindesmissbrauch/alfred-c-kinsey-report/)
Ovdje se opisuje seksualno mučenje djece[xlviii]. Za Kinseya je to bio „normalan dječji seks“. Uvijek je iznova tvrdio da djeca od rođenja uživaju u seksu.

Kinseyevi pedo-kriminalni pomagači


Jedan serijski silovatelj

Kinsey je bio u redovitom kontaktu s pedo-kriminalnim učiteljima, roditeljima (očevima i majkama) kao i s pedofilskim organizacijama unutar i izvan SAD.
Većinu je pak podataka o „spolnom ponašanju“ djece dobio od jednog jedinog čovjeka „Mr. Greena“.

U pripremanju svog dokumentarca, BBC-jev team je uspio otkriti identitet „Mr. Greena“: bio je to Rex King, jedan poznati serijski silovatelj iz SAD, koji je silovao više od 800 dječaka i djevojčica. Gebhard ga je u jednom intervjuu nazvao „čovjekom sa znanstvenom izobrazbom koji nije poznati znanstvenik“.
U lipnju 1944. Kinsey se odvezao 800 milja da bi susreo Kinga. King je tada već bio upućen u mjerenje orgazma štopericom. Imao je nebrojene zapise o „seksualnom ponašanju“ svojih žrtava silovanja, a Kinsey je u tome, kaže Jones, vidio „znanstveni zlatni rudnik“.

Tijekom tri godine koje su uslijedile, Kinsey je redovito bio u kontaktu s Greenom (Kingom). 1948. je objavio velike odlomke iz njegovih zapisa… ali ih nije prikazao kao priznanja pedofila-zlostavljača, nego kao prvi znanstveni dokaz, da su djeca od rođena seksualna bića… Bez ikakve neovisne potvrde Kinsey je objavio doslovno Kingove podrobne opise noga što pedofil smatra „orgazmom“ kod stotine djece, koju je zlostavljao“.
Kinsey je Kingu ponudio plaću, da bi imao više vremena za svoje „bilješke“, koje je hvalio: „To je najdragocjenije što smo ikada dobili i želim Vam posebno zahvaliti što ste svoje vrijeme žrtvovali za to i bili spremni na suradnju. (…) Svaki znanstveno izobražen čovjek shvatit će kako su dragocjeni ti podatci“.

Jedan pedo-kriminalan nacist


Od 1936. do 1956. Kinsey je osim toga bio u redovitom pismenom kontaktu s Friedrichom von Balluseckom, jednim njemačkim pedo-kriminalcem. Kao nacistički oficir, Balluseck je od 1942. do 1944. bio odgovorni komandant geta u Jedrzejowu, jednom malom poljskom gradiću. Već tada je bilo poznato da spolno zlostavlja poljsku i židovsku djecu i da im prijeti: „Ili plinska komora ili ja“[lv]. (U Jedrzejowu nije preživjelo ni jedno jedino židovsko dijete.) Poslije rata je von Balluseck bio zaposlen kao vjeroučitelj u jednoj evangeličkoj crkvi u Brandenburgu i zlostavljao je njemačku djecu, pa i svoju vlastitu kćer. Jedanaestogodišnjeg sina jednog od vikara, koga je zlostavljao, prisilio je da „svoja seksualna iskustva“ zapisuje za Kinseya.


1957. se von Balluseck u Berlinu našao pred sudom zbog više slučajeva zlostavljanja djece i zbog sumnje na ubojstvo jedne desetogodišnje djevojčice. Ovo posljednje mu nije moglo biti dokazano.
Kada je policija otkrila da je von Balluseck redovito slao pisma Kinseyu, pokušala je doći do njih putem Interpola i FBI. Paul Gebhard se sjeća: „U svom pismu mu je Kinsey postavljao pitanja i jedno su se vrijeme dopisivali. (…) Policija je našla njegovu korespondenciju s Kinseyem… Uključila je Interpol… FBI je vršio pritisak na Kinseya i tražio da im preda dnevnike toga čovjeka. Kinsey je rekao: Ni u kom slučaju… Jadni pedofil… njegov dobar glas je uništen… na kraju nam više nije pisao“.


Kada je predsjednik suda u procesu pretpostavio da je von Balluseck zlostavljao djecu da bi impresionirao Kinseya, von Balluseck je odgovorio: „Pa Kinsey me to zamolio“.
Više od dvadeset godina je von Balluseck opskrbljivao Kinseya podrobnim podatcima o svojim zločinima i svojim žrtvama, djevojčicama i dječacima u glavnom u dobi od 9 do 14 godina. Iako je nekoliko njemačkih časopisa pisalo o tome, američki je tisak šutio. Reisman se pita što bi se bilo dogodilo da su američki građani tada, tek nekoliko godina poslije Nuernberških procesa, saznali da je Kinsey godinama primao pisma s podatcima o zlostavljanju koje mu je slao jedan nacistički komandant u jednom poljskom getu, i koje je on objavljivao kao „znanstvene podatke“?


Kinsey i njegov team su znali da je i njihovo ponašanje kažnjivo. Gebhard je kasnije priznao: „Bili smo amoralni, ako ne i kriminalni. Amoralno je bilo naše odbijanje, na primjer, da supruzi kažemo da njezin muž ima neku akutnu spolnu bolest. Ili da nismo bili spremni reći roditeljima nekoga djeteta, da smo kod njega primijetili ozbiljni poremećaj u ponašanju. Kriminalno je bilo to što smo odbijali surađivati s vlastima, koje su htjele uhapsiti jednog pedofila kojega smo mi prije toga ispitali, i koji je bio tražen zbog seksualnog ubojstva“.

Zašto mediji nisu raskrinkali Kinseya?


Jedna je stvar što su Kinsey i njegov team učinili. Druga stvar je pitanje: Zašto nitko nije u javnosti kritizirao Kinseyeve prezrive izjave o spolnom zlostavljanju? Zašto mediji nisu raskrinkali da Kinsey podupire zlostavljače djece i tako postaje sukrivac dugogodišnjeg mučenja nebrojene djece? Zašto, po Reisman, nije bilo javnog sučeljavanja o Kinseyevim podatcima? Zašto ih se dalje nekritički ponavljalo kao reprezentativne podatke, kao na primjer u jednoj brošuri njemačke Bundeszentrale für gesundheitliche Aufklärung.
Umjesto toga se 2005. u kinima pojavio nagrađivani holivudski film s holivudskim zvijezdama, „Kinsey – istina o seksu“. Nije donio istinu, nego samo staru pjesmu o tome da je Kinsey Zapadu konačno donio seksualnu slobodu.

Istina se ne može zaustaviti  poznata je činjenica. Tako se HTV-u dogodilo da svega nekoliko dana nakon suspenzije Karoline Vidović Krišto i ukidanja njezine emisija Slika Hrvatske, a sve samo radi priloga o ideologu seksualnog odgoja Alfredu Kiseyu, ista ta HTV je u poznatoj emisiji TV kalendar donijela ponovo vrlo informativan i istovremeno šokantan prilog o Kinseyu, i pogubnim rezultatima uvođenja spolnog odgoja u američkim školama.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button