Srpsko privredno društvo Privrednik organiziralo je tribinu pod simboličnim nazivom “Jugoslavija, najskuplja hrvatska riječ”. I zaista, teško je pronaći skuplju riječ u hrvatskoj povijesti. Hrvatski narod je Jugoslaviju plaćao teritorijem, političkom slobodom, gospodarskim razvojem, zatvorima, emigracijom, likvidacijama i na kraju — krvlju.
No umjesto ozbiljnog razgovora o stvarnoj prirodi Jugoslavije, dio publike ponovno je dobio standardni jugonostalgičarski performans u kojem se pokušava romantizirati režim koji je desetljećima gušio hrvatsku državnu ideju.
Glavna zvijezda tog ideološkog vremeplova bio je Hrvoje Klasić koji je, očekivano, krenuo starom matricom — tko god kritizira Jugoslaviju, automatski je sumnjiv, a kad nestane argumenata, aktivira se univerzalni “ustaše incoming” paket.
Samo što ovaj put preko puta nije sjedio netko tko će klimati glavom iz straha od etiketa.
Nino Raspudić je tijekom tribine mirno i hladno rastavljao konstrukciju po konstrukciju, dok je Klasić djelovao sve nervoznije kako su se otvarala konkretna povijesna pitanja.
Raspudić je na svom Facebooku podijelio isječak s ove tribine. “Churchill raspiše izbore nakon Drugog svjetskog rata, pobjednik rata, i izgubi. Godine 1945. na ljeto, Churchill gubi izbore. Atlee dolazi. Inače, taj Atlee je najljepše opisao onu lakrdiju od izbora Jugoslaviji, gdje je bila jedna lista Narodne fronte i ćorava kutija gdje zvekne. Kaže Atlee to je kao utrka s jednim konjima. To su YU izbori bili.”
“Dakle, nakon četiri godine Churchill opet pobjedi. Ljudi, to je sloboda. Zašto nisu raspisali slobodne izbore?”, upitao je Raspudić. “Zato što su sve ostale stranke surađivale s četnicima i ustašama, eto zato”, ubacio se u tom trenutku Klasić, na što mu je Raspudić odgovorio: “A čekaj, a tko je s nacistima surađivao od 1939. do 1941.?”
I tu dolazimo do dijela povijesti koji jugonostalgičari posebno vole preskočiti.
Naime, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez 1941., Komunistička partija Jugoslavije nije vodila nikakav “antifašistički ustanak”. Dapače — nakon pakta Molotov–Ribbentrop između Hitlera i Staljina 1939., komunisti diljem Europe slijedili su sovjetsku liniju prema kojoj rat nije bio borba protiv fašizma nego “imperijalistički sukob kapitalističkih sila”.
Drugim riječima: dok je trajao savez Hitlera i Staljina, komunisti nisu pokazivali naročitu revolucionarnu energiju protiv nacizma.
Tek kad je Hitler napao Sovjetski Savez, odjednom kreće “antifašistički” narativ i mobilizacija.
To su elementarne povijesne činjenice. Ali problem nastaje kad povijest prestane biti znanost, a postane ideološki marketing.
Zato danas imamo apsurdne situacije da dio domaće lijeve scene pokušava Jugoslaviju prikazati gotovo kao skandinavsku demokraciju s ćevapima, iako se radilo o totalitarnom jednopartijskom režimu koji je zatvarao političke neistomišljenike, progonio hrvatske emigrante, ubijao ljude po Europi preko UDBA-e i desetljećima gušio svaku ideju hrvatske samostalnosti.
No možda je najveći problem za jugonostalgičare to što više nemaju monopol nad interpretacijom povijesti.
Nekad je bilo dovoljno podignuti ton, viknuti “revizionizam” i očekivati kraj rasprave. Danas ljudi postavljaju pitanja. Čitaju dokumente. Uspoređuju činjenice.
I upravo zato je ova tribina iako na njihovom terenu bila toliko neugodna za ekipu koja je godinama živjela od moralnog dociranja i medijske zaštite.
crodex.net
