Jedni su državu desetljećima tretirali kao stranački plijen, a drugi bi isti sustav samo prebojili u zeleno i crveno, ukrasili aktivističkim parolama i novac preusmjerili prema svojim udrugama, projektima i podobnim mrežama.
„Jedni lopovi i kartel, a drugi nesposobni mlitavci. Jednostavno ne znaš koji su pogubniji i koji nam od njih može više štete u jednom mandatu donijeti“, glasio je jedan od komentara na vijest da su SDP i Možemo! otvorili pregovore o budućoj Vladi.
Dobar komentar, ali tek napola dovršen.
Jer problem s Možemo! nije samo u njihovoj političkoj mlitavosti, nesposobnosti i ideološkom dociranju. Nije riječ o nekakvim naivnim aktivistima koji su slučajno zalutali u politiku pa sada, eto, ne znaju upravljati velikim sustavima.
I oni imaju svoju političku mrežu, svoje interesne krugove i svoj model raspodjele javnog novca.
Razlika je prvenstveno u metodologiji.
HDZ politički kartel novac izvlači kroz javna poduzeća, namještene natječaje, infrastrukturne projekte, konzultantske ugovore i stranački povezane poduzetnike. Nova progresivna kasta isti posao obavlja kroz udruge, kulturne programe, „zelene“ projekte, radionice, festivale, savjetovanja, studije, kampanje i čitavu industriju društveno podobnih inicijativa.
Kod jednih je sve zapakirano u asfalt, beton i javnu nabavu. Kod drugih u dugine boje, održivost, rodnu ravnopravnost i borbu protiv klimatskih promjena.
Račun, međutim, uvijek stiže istome čovjeku – poreznom obvezniku.
Nisu suprotnost sustavu, nego njegova nova ambalaža
Možemo! se godinama predstavljao kao alternativa starim političkim strukturama. Međutim, čim su preuzeli Zagreb, pokazalo se da njihove ideološke parole ne donose automatski ni sposobnost upravljanja, ni transparentnost, ni odgovornost.
Umjesto obećanog prekida s klijentelizmom, dobili smo novi oblik političkog pogodovanja: manje sirov ali znatno bolje marketinški upakiran. Stranačka iskaznica zamijenjena je aktivističkim životopisom, a klasični politički podobnik članstvom u odgovarajućoj udruzi ili inicijativi.
To više nije stari rođački kapitalizam. To je udrugarski klijentelizam s PR agencijom.
Zato ih nije dovoljno nazivati samo „nesposobnim mlitavcima“. Takva formulacija čak ih i abolira, jer sugerira da su jedini problem njihovo neznanje, sporost i nedoraslost funkcijama.
Problem je mnogo ozbiljniji: oni već imaju vlastiti sustav političke reprodukcije, vlastite korisnike javnog novca i vlastitu mrežu interesa.
Ako preuzmu državu, preuzet će i njezine koruptivne modele
Najveća je zabluda vjerovati da će Možemo!, dođe li na državnu vlast, jednostavno nastaviti raditi ono što sada radi u Zagrebu, samo na nešto većoj razini.
Neće.
Preuzimanjem države dobili bi pristup ministarstvima, fondovima, javnim poduzećima, agencijama, državnim nekretninama i milijardama eura iz europskih izvora. A tamo bi vrlo brzo naučili i usavršili sve modele koje su prethodne vlasti desetljećima gradile.
Državni koruptivni mehanizam ne bi nestao. Samo bi promijenio korisnike, rječnik i vizualni identitet.
Umjesto stranačkih veterana, pojavili bi se profesionalni aktivisti. Umjesto lokalnih šerifa, koordinatori projekata. Umjesto domoljubnih parola, slušali bismo o uključivosti, otpornosti zajednice i zelenoj tranziciji.
Novac bi i dalje nestajao u politički povezanim mrežama, samo uz ljepše prezentacije, više radionica i barem jednu studiju o rodnom aspektu gospodarenja otpadom.
SDP bi donio infrastrukturu, Možemo! ideološko opravdanje
Zato pitanje više nije jesu li pogubniji „lopovi i kartel“ ili „nesposobni mlitavci“.
Pravo je pitanje što ćemo dobiti kada se stari kartel udruži s novim, udrugarskim kartelom.
Odgovor se nameće sam: iste obrasce, nove korisnike i još uvjerljiviju opasnu propagandu – sve, naravno, o trošku građana.
crodex.net
