Smrt, bolest, nesreća i najteži trenuci jedne obitelji ne bi smjeli automatski postati sadržaj za portale i društvene mreže. Nije sve što zanima javnost ujedno i javni interes.
Smrt autorice „Maminog bloga“ ponovno je otvorila pitanje o kojem kao društvo premalo govorimo: postoji li uopće granica preko koje mediji i društvene mreže ne bi trebali prijeći?
Čini se da danas gotovo ne postoji.
Čim se dogodi tragedija osobi koja je na bilo koji način poznata javnosti, počinje utrka. Tko će prvi objaviti? Tko će pronaći više detalja? Tko će doći do članova obitelji, susjeda, prijatelja ili poznanika? Tko će pronaći staru fotografiju, objavu ili komentar koji može poslužiti kao novi naslov?
A iza svih tih klikova postoji obitelj.
Postoje djeca.
Postoje roditelji, supružnici, braća, sestre i prijatelji koji možda upravo prolaze kroz najteže trenutke svojih života.
Nije sve što javnost želi znati – javni interes
Ovo je razlika koju smo gotovo potpuno izgubili. Javnost može biti znatiželjna.
Ali znatiželja javnosti nije isto što i javni interes.
Ako je netko političar, državni dužnosnik ili osoba koja upravlja javnim novcem, postoje informacije iz njegova života za koje javnost legitimno može imati interes.
Ali kada nekome umre supruga, suprug, roditelj ili dijete, kada se dogodi teška bolest, nesreća ili druga osobna tragedija – što točno javnost mora znati?
Zašto moramo znati svaki detalj?
Zašto moramo znati posljednje sate?
Zašto moramo rekonstruirati nečije privatne razgovore?
Zašto se članove obitelji mora tražiti za izjavu dok još nisu ni stigli shvatiti što im se dogodilo?
Postoji pravo javnosti na informaciju. Ali postoji i pravo čovjeka na tugu u miru.
Smrt nije sadržaj
Posebno je porazno koliko smo se naviknuli na komercijalizaciju ljudske tragedije.
Jedna informacija postane deset članaka.
„Oglasio se…“
„Evo što je govorila prije…“
„Ovo je njezina posljednja objava…“
„Prijatelji neutješni…“
„Susjedi otkrili…“
„Ovo su detalji…“
Svaki novi komadić privatnosti postaje još jedan naslov, još nekoliko oglasa i još nekoliko tisuća klikova.
Formalno možda ništa nije prekršeno.
Ali ljudski?
Tu bismo se ipak morali zapitati gdje smo stigli.
Čovjekova smrt ne bi smjela postati serijal.
Posebno zaštitimo djecu
Postoji granica koja bi morala biti apsolutna – djeca.
Kada obitelj pogodi tragedija, djeca ne smiju postati njezin medijski nastavak.
Njihove fotografije, reakcije, privatni odnosi s roditeljima i detalji života ne bi trebali služiti zadovoljavanju znatiželje publike.
Dijete nije javna osoba zato što mu je majka ili otac bio poznat. Dijete nije vijest.
I dijete će jednoga dana moći pronaći sve što smo danas napisali. Internet ne zaboravlja.
„Ali bila je javna osoba“ nije opravdanje
To što je netko dobrovoljno dijelio dijelove svojega života s javnošću ne znači da je javnosti predao vlasništvo nad cijelim svojim životom.
A pogotovo ne nad svojom smrću i tugom svoje obitelji.
Osoba može imati desetke ili stotine tisuća pratitelja i još uvijek imati pravo na privatnost.
Može biti influencer, glumac, sportaš, novinar ili bilo koja druga javno prepoznatljiva osoba, a da njezina obitelj nakon tragedije ima pravo zatvoriti vrata. I da ih mi ne pokušavamo otvoriti.
Potrebna nam je kultura medijskog suzdržavanja
Ne mora svaka informacija koju novinar može doznati biti objavljena. Ne mora svaka fotografija koju portal može pronaći završiti u članku.
Ne mora svaka izjava prijatelja ili susjeda postati naslov.
I ne mora svaki detalj tragedije koji donosi klikove biti pretvoren u sadržaj.
Ponekad je najveći dokaz profesionalnosti upravo odluka da se nešto ne objavi.
Mediji bi trebali imati posebno stroga pravila za izvještavanje o smrti, nesrećama, teškim bolestima i drugim obiteljskim tragedijama, osobito kada nema jasnog i opravdanog javnog interesa.
Informirati javnost može se jednom kratkom, provjerenom i dostojanstvenom viješću.
Sve nakon toga mora imati ozbiljno opravdanje.
Ni društvene mreže nisu oslobođene odgovornosti
Isto vrijedi za svakoga od nas.
Nakon tragedije ne moramo postati istražitelji.
Ne moramo nagađati o uzrocima smrti.
Ne moramo pretraživati stare objave.
Ne moramo tražiti krivca.
Ne moramo prozivati ljude koji su se nekada s preminulom osobom sukobljavali.
Jer tada vrlo lako, pod izlikom borbe protiv internetskog linča, stvaramo novi linč.
Ako tvrdimo da želimo humaniji javni prostor, onda to moramo pokazati upravo onda kada je najteže odoljeti znatiželji.
Vratimo obitelji pravo na zatvorena vrata
Možda nam upravo ovakve tragedije trebaju poslužiti da ponovno uspostavimo jednu jednostavnu granicu:
Nije sve vijest.
Nije sve javni interes.
Nije sve naše pravo znati.
Postoje trenuci kada novinar treba odložiti telefon, urednik odbiti naslov, a čitatelj odlučiti da neće kliknuti.
Postoje trenuci kada ljudsko dostojanstvo mora biti važnije od dosega.
I postoje trenuci kada je najbolja vijest ona koju odlučimo ne objaviti.
Obitelji autorice „Maminog bloga“ treba izraziti sućut i omogućiti ono što bismo u istoj situaciji poželjeli sebi i svojim najbližima:
da tuguju bez kamera, bez nagađanja, bez komentatora i bez javnog seciranja njihove tragedije.
Jer obiteljska tragedija pripada prije svega obitelji.
I ponekad bi pred zatvorenim vratima jedne obitelji trebala stati i javnost i mediji.
