Godinama smo slušali istu priču. Nije njima problem Bleiburg kao mjesto stradanja, govorili su, nego “ustaški dernek”, ikonografija i navodna politizacija komemoracije. Tvrdili su da bi sve bilo drukčije kada bi se pijetet prema žrtvama iskazivao “civilizirano”, bez velikih okupljanja i političkih poruka.
Danas, kada su komemoracije svedene na minimum, kada nažalost nema masovnih okupljanja kakva su nekad bila, ponovno gledamo isti bijes i isto osporavanje. Dakle, nije problem bio u “derneku”. Problem je oduvijek bio u tome što dio hrvatske javnosti uopće želi govoriti o Bleiburgu i komunističkim zločinima.
To najbolje potvrđuje tekst Viktora Ivančića u Novostima. Već sam naslov “Ustašokop” dovoljno govori o tonu i namjeri. Nema tu pokušaja razumijevanja tragedije ni pijeteta prema mrtvima. Naprotiv, svatko tko Bleiburg smatra zločinom automatski se pokušava prikazati kao prikriveni simpatizer NDH. To je stara matrica jugoslavenske propagande – o žrtvama komunizma ne smije se govoriti jer bi to navodno “relativiziralo antifašizam”.
A upravo je ta logika desetljećima držala zatvorene jame i grobišta diljem Hrvatske i BiH. Ljudi su ubijani bez suđenja, obitelji su šutjele iz straha, o svemu se govorilo potiho i iza zatvorenih vrata. Čak su i mnogi bivši partijski kadrovi znali da je riječ o mračnoj temi koju treba skrivati. Danas, međutim, nova generacija ideoloških nasljednika komunizma pokušava otići korak dalje – oni više ne prešućuju zločin, nego ga pokušavaju opravdati i ismijati svakoga tko o njemu govori.
I tu dolazimo do ključnog problema. Za hrvatsku jugofilnu ljevicu Bleiburg nije ljudska tragedija nego politička smetnja. Jer priznati da su nakon rata počinjeni masovni zločini značilo bi srušiti mit o “bezgrešnom antifašizmu” na kojem desetljećima grade moralnu nadmoć.
Naravno, nitko razuman ne osporava karakter NDH niti pokušava romantizirati taj režim. Ali isto tako, civilizirano društvo mora biti sposobno jasno reći da su masovne likvidacije razoružanih ljudi i civila bez suđenja – zločin. Bez “ali”, bez ideoloških akrobacija i bez jeftinog etiketiranja.
Problem je što dio domaće ljevice nikada nije prihvatio Hrvatsku koja ima pravo na vlastito povijesno sjećanje izvan jugoslavenskih okvira. Zato ih Bleiburg smeta i danas, čak i kada nema velikih komemoracija, čak i kada nema političkih govora. Smeta ih sama činjenica da se o toj temi više ne šuti.
I zato svaki pokušaj otvaranja pitanja komunističkih zločina odmah izaziva nervozu, vrijeđanje i etikete. Jer kada padne propaganda, ostaje neugodno pitanje na koje nikada nisu dali odgovor: kako nazvati masovna pogubljenja bez suđenja, ako ne zločinom?
