U javnom prostoru ponovno se ovih dana pokušava nametnuti teza kako je 8. svibnja 1945. za Hrvatsku i Zagreb predstavljao dan oslobođenja, slobode i početak nekog novog pravednijeg društva. No, povijest je ipak nešto složenija od propagandnih parola koje se desetljećima ponavljaju bez ozbiljnog propitivanja.
Jer postavlja se jedno vrlo jednostavno pitanje: može li se država smatrati oslobođenom ako nakon završetka rata ne dobije demokraciju, slobodu govora i pravo naroda da sam odlučuje o svojoj budućnosti?
Da je nakon rata održan stvarni demokratski proces, višestranački izbori i referendum o budućnosti tadašnje Jugoslavije, 8. svibnja doista bi mogao biti simbol oslobođenja. Da je poraženim snagama sudilo nepristrano pravosuđe, a ne revolucionarni sudovi i likvidacijski odredi, taj datum imao bi sasvim drugačiju povijesnu težinu.
Umjesto toga, uslijedili su masovni zločini i obračuni, politički progoni, gušenje slobode govora i uspostava jednopartijskog režima koji nije tolerirao nikakvo drukčije mišljenje. Tisuće ljudi završile su na robiji, bez prava na pošteno suđenje, dok su mediji, kultura i obrazovanje stavljeni pod strogu kontrolu Komunističke partije.
Teško je govoriti o slobodi ako građani nemaju pravo javno izreći svoje mišljenje. Teško je govoriti o oslobođenju ako se privatno vlasništvo sustavno oduzima, a ekonomija podređuje ideološkim eksperimentima koji su desetljećima proizvodili siromaštvo, nestašice i društvenu stagnaciju.
Posebno je licemjerno kada se danas prešućuje činjenica da velikom dijelu komunističkog vodstva borba protiv fašizma nije bila konačni cilj, nego sredstvo za provođenje socijalističke revolucije i uspostavu totalitarnog sustava po sovjetskom modelu.
Istočna Europa to je vrlo dobro osjetila na vlastitoj koži, a narodi pod komunističkim režimima oslobađali su se te diktature tek krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Hrvatska je pritom platila dodatnu cijenu jer se strukture bivše jugoslavenske vojske nisu mirile s raspadom komunizma i Jugoslavije, nego su početkom devedesetih sudjelovale u agresiji i pokušaju stvaranja projekta Velike Srbije.
Zato je potpuno legitimno postaviti pitanje: je li 8. svibnja 1945. bio kraj jednog zla ili samo početak drugog?
Ozbiljna društva ne boje se takvih pitanja. Naprotiv, upravo kroz otvorenu raspravu i suočavanje sa svim aspektima povijesti moguće je graditi zrelu demokraciju. Problem nastaje onda kada se povijest pretvara u ideološki mit, a svako propitivanje komunističkog nasljeđa pokušava proglasiti revizionizmom ili ekstremizmom.
Istina je ipak mnogo jednostavnija: nijedna ideologija koja počiva na političkom nasilju, jednoumlju i gušenju slobode dugoročno ne može donijeti prosperitet. A komunizam je upravo to pokazao – gdje god je zavladao, iza sebe je ostavio gospodarsko zaostajanje, represiju i duboke društvene podjele.
crodex.net
