Ovo nije filmska kritika. Ovo je rendgen hrvatskog društva: Kako je „Svadba“ postala nacionalni projekt, a „260 dana“ nepostojeći film. Jedan film o oprostu i stvarnoj ratnoj traumi bez kune javnog novca. Drugi, obična balkanska sprdnja s medijskom mašinerijom,uz obilnu potporu HAVC-a(preko 850 000 eura) i državnom logistikom te rekordima. Slučajno? Ne.
Donosimo izvrstan i beskompromisan osvrt Nikoline Nakić koji kroz usporedbu filmova Svadba i 260 dana precizno ogoljuje način na koji se u Hrvatskoj raspoređuju proračunski novac, medijska pažnja i „poželjne“ poruke. Tekst koji govori više o stanju društva nego o samim filmovima.
Proračunsko medijska velikodušnost u tretmanu filmova Svadba i 260 dana vrlo precizno oslikava trenutno stanje u hrvatskom društvu na način da ne postoji bolji indikator istoga od usporedbe tretmana ova dva filma. Film 260 dana, ekranizirana životna istinita priča Marijana Gubine kojem je za vrijeme Domovinskog rata brutalno prekinuto djetinjstvo i koji se na najplemenitiji mogući način izdignuo iz vihora traume, mržnje i gubitka ljubavlju, plemenitošću i oprostom, nije bio vrijedan centa proračunskog novca, Film Svadba financiralo je hrvatsko Ministarstvo kulture, HAVC i HRT.
Bogato finacijski potkožen nadalje dobiva nevjerojatnu medijsku promociju, prikazivanje u Cinestaru i Cineplexxu, pumpanje brojki iz dana u dan, ogroman broj projekcija…u ovom trenutku film postaje reklamom samom sebi i mediji ga više ne trebaju promovirati, samo nas podsjećati na brojke i oborene rekorde.
Film 260 dana, iako u njemu igraju holivudske zvijezde dočekan je šutnjom i ignorancijom. Ako bi ga i spominjali, to bi bilo zato da nas obavijeste kako se radi o nevjerojatno lošem filmu koji je čisti gubitak vašeg vremena. Sve da i uspijete golemim trudom saznati gdje se prikazuje i kupiti kartu(ne u velikim kompleksima), nije vrijedan da na njega potroši sat i pol prosječni hrvatski gledatelj
Jeste čuli i vidjeli, mrzitelji? Ova je rečenica čest komentar na koji nailazim u uvjeravanju zašto bi trebalo pogledati film Svadba. Istina je upravo suprotna. Od ova dva filma o toleranciji, oprostu, miru i ljubavi govori isključivo film 260 dana. Jest težak, ali je davno Aristotel pisao o katarzi i pročišćenju koje iznjedruje najplemenitje ljudske emocije. Svadba je komedija iz balkanskog lonca koja “osvaja” prvoloptaškim stereotipnim forama koje imaju prikriti scenarij koji je prije svega nemaštovit i glup, a onda i sablažnjiv jer se psuje Bog i krv Isusova. Možda ćete se i nasmijati histeričnom karikiranom kreveljenju glavnih i sporednih likova ako preferirate ovakav tip humora, (o tretiranju ženskih likova ne bih, to je tema za sebe), no sve u svemu nije to dovoljan argument za ovako drastično različit tretman ova dva hrvatska filma u hrvatskom društvu. Nemam ništa protiv da ljudi idu gledati što ih je volja i da sami određuju na što će potrošiti vlastiti novac, to je stvar tržišta. Međutim, o ovome se i radi, ovo nije čist tržišni odnos od samog početka. Niti je bio sličan u financiranju niti u reklami i distribuciji, ovakva jednostrana privilegiranost duboko krši sve tržišne postulate. Ali zato jako dobro ocrtava stanje hrvatskog društva. Svatko voli dobru šalu na vlastiti račun. No u jednom trenutku smijeh staje a ostaje namagarčenost. I mogla bi se o tome napraviti dobra crna komedija.
Inače,Sedlar je u intervjuu za Narod.hr prije godinu dana izjavio da je tražio od HAVC-a pomoć za postprodukciju filma ”260 dana” u kojemu igraju Tim Roth, Armand Assante te velika ekipa eminentnih engleskih i američkih glumaca. ”Tražili smo minimalna sredstva. Ni to nisu dali”, kazao je Sedlar.
S druge strane HAVC je Svadbi dao preko 850 tisuća eura!
