Antitrumpovska propaganda, zataškavanje činjenica, blokiranje građana i EU-regulative koje legaliziraju cenzuru – jedan slučaj razotkriva potpuni moralni i profesionalni slom glavnostrujaškog novinarstva.
Piše Luka Goleš Babić za Sapere Aude
Tragična razina profesionalne etike i općeg stanja novinarstva kao discipline manifestirala se još jednom posljednjih dana, kada se mreža glavnostrujaških medija udružila u širenju neistinite priče o tobožnje nedužnom čovjeku podrijetlom iz BiH kojega je Trumpova administracija nepravedno deportirala iz SAD-a [1]. Pouka te medijsko-propagandne basne bila je sada već iznimno zamorna i izlizana karakterizacija Trumpa kao zločestog tiranina koji beskompromisno deportira nedužne ljude.
Nakon izlaska priče u širu javnost preko teksta u jednim domaćim novinama, gotovo svi glavnostrujaški mediji poslušno su ju prenosili svojom ustaljenom papagajskom reciklažom, pri čemu je sve to skupa bilo lišeno ikakvog dubljeg pregleda točnosti iznesenih informacija, pa i poštivanja ostalih osnovnih načela novinarske struke.
Na vrhuncu ovog posljednjeg medijskog antitrumpovskog mantranja dotičnu je, navodno nepravedno deportiranu osobu jedna televizija ugostila uživo te joj dozvolila da sama potencira uzdignuti lažni narativ [1]. Kasnije smo, ponajprije preko komentara na društvenim mrežama, saznali da se čovjek uopće ne zove onako kako su ga mediji predstavili, ili da je barem koristio više različitih imena kroz svoj život, te da se radi o osobi s kriminalnom prošlošću, što možebitno objašnjava njegovu potrebu za korištenjem višestrukog identiteta [2].
Prokazivanje grešaka u temeljima ove priče nije se dogodilo zato što je neki veliki medij svojim istraživačkim radom prepoznao da s pričom nešto ne valja, već zahvaljujući mogućnosti dvosmjerne komunikacije između medija i građana, prvenstveno preko društvenih mreža [3].
…
Ovaj slučaj može poslužiti kao pars pro toto primjer apsolutno i nedopustivo lošeg stanja novinarstva na Zapadu u 21. stoljeću. Ono je svedeno na polugu širenja uvjerenja aktualnog duha vremena, dok su sva načela tog nekada časnog posla žrtvovana na oltaru režimske poslušnosti.
Spomenuta sofistička besramnost, u kojoj onaj tko širi neutemeljenu priču – ili onaj tko je uhvaćen u laži – najednom preuzima ulogu žrtve na sebe, klasičan je mehanizam današnjeg doba, koje u svojoj intelektualnoj mekosti i etičkoj potkapacitiranosti svodi istinu i laž, dobro i zlo, ispravno i neispravno na nekakvu infantilnu crno-bijelu bajku o zločestim društvenim tlačiteljima i dobrim, nevinim potlačenima za koje se treba boriti.
Zaštita žrtava kao krinka novog žrtvovanja
Glavnostrujaški novinari dakako nisu zaštitnici nikoga osim svojih interesa i režimskog pravoumlja. Upravo su oni prije samo par godina svakodnevno, pune tri godine, širili nezapamćeni orkestrirani napad na sve koji su se drznuli preispitivati službene, tada javnozdravstvene narative, nazivajući ih glupima, neodgovornima, ne-građanima, ubojicama itd. Time su savršeno uprizorili zaključak možda najboljeg dijagnostičara bolesti suvremenog društva, francuskog filozofa Renéa Girarda, koji je u svojoj poznatoj rečenici ustvrdio da Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava.
Prema Girardu, ustaljeni obrazac u kojem ljudska agresija teži projicirati sve što ne valja u danom društvu na jednog pojedinca ili jednu skupinu nije nestao u modernom svijetu, već je samo promijenjen celofan pod kojim se to čini. Dok se u antičko vrijeme to radilo otvoreno, jednostavnim lišavanjem ljudskosti onoga koji na sebe prisilno preuzima sve nestabilnosti zajednice, danas se isti taj obrazac ponavlja pod krinkom zaštite žrtava.
Žrtveni jarci traže se u zamišljeno ime zaštite nekih drugih, stvarnih ili fiktivnih žrtava, pa se tako u ime tobožnje zaštite manjina ili „potlačenih“ grupacija žrtvuju svi koji na bilo koji način odstupaju od uskog okvira dozvoljenog mišljenja te se nazivaju fašistima, rasistima, homofobima, nacionalistima i ostatkom dosadnih progresivističkih etiketa.
EU regulatorna legitimacija medijske propagande
Nadalje, ovaj je novi slučaj besramnog medijskog ponašanja iznimno indikativan jer upravo u ovome trenutku Hrvatska planira provesti uredbu Europske unije, koju je pravno dužna provesti, a koja se bavi pitanjem medija. EU ju naziva štitom demokracije, no ovdje se zapravo radi o štitu protiv demokracije, odnosno o dokidanju upravo one dvosmjerne komunikacije koja je ovih dana pripomogla prokazati jedan lažni i štetni medijski narativ.
Takozvana EMFA regulativa pogoduje službenim medijima, odnosno onim medijima kojima je EU dala svojevrsnu potvrdu o ispravnom obavljanju „novinarskog posla“. Ona se u pravilu dobiva ako medij s jedne strane ne odstupa od dozvoljenog pravoumlja te, s druge, ako iza sebe i svoje redakcije ima korporativnu moć. EMFA tako stvara dvoklasni sustav medija u kojem se vrši pritisak na sve one nezavisne novinare i alternativne izvore informacija koji danas služe kao preispitivači srozanog djelovanja glavnostrujaškog aparata.
Nadalje, EMFA se progurala paralelno s tzv. DSA regulativom, koja bi pak dopuštala birokratskim kracima EU-a i njihovim tzv. fact-checkerskim suradnicima da utječu na to koje se vijesti prikazuju korisnicima na društvenim mrežama. Određene vijesti tako bi mogle biti potpuno zabranjene, što znači da bi u ovom slučaju ukazivanje na netočnosti u iznesenoj službenoj priči moglo biti smatrano dezinformacijom te kao takvo kažnjivo.
Budućnost: apsolutna vlast Velikog stereoptikona
Slijedom toga, ovim je primjerom jasno pokazano kako će naša budućnost u Europskoj uniji izgledati. Mediji će moći zajahati na neku vijest koju procijene iskoristivom za širenje prevladavajućeg pravovjerja; imajući pritom autoritarnu, jednosmjernu mogućnost nametanja svojih narativa; mali i nezavisni novinari bit će u podčinjenom položaju te stalno pod rizikom da budu etiketirani ako ukažu na laži velikih medija; a narod neće imati mogućnost opovrgnuti ni najočiglednije medijske neistine i manipulacije jer im fact-checkersko-cenzuristička mreža to neće dopuštati.
U tom svijetu Sandro Vuković ostat će Sandro Silajdžić, njegova kriminalna prošlost bit će izbrisana u ime njegove instrumentalizacije radi širenja histerije protiv političara koji ne odgovara mainstreamu, hrvatska povijest prekrojit će se tako da je u Makarskoj u devedesetima doista postojao sabirni logor, kako je to u kontekstu ove teme prenio jedan medij, a svatko tko se drzne preispitivati tu besprizornu, propagandnu orvelovsku bajku bit će cenzuriran, etiketiran, pa možda i pravno gonjen kao širitelj dezinformacija.
To je svijet glavnostrujaških medija današnjice te svijet potpuno vrijednosno izokrenutog duha vremena našega doba. Njime ne vlada intelektualno poštena i skrušena potraga za istinom, već jedna sveprožimajuća propagandna mašina; svojevrsni Veliki stereoptikon službenih laži.
Cijeli tekst možete pročitati na Sapere Aude.
