Petra Mandić odgovara na kolumnu Zvonka Alača: Kritizirati trenera zbog rezultata je legitimno, ali ismijavati njegovu vjeru, domoljublje i identitet nije sportska analiza nego ideološki obračun.
”Kada u Hrvatskoj nosiš križ oko vrata, voliš svoju Domovinu i osvojiš tri medalje na svjetskim natjecanjima, nisi heroj. Ti si “kič”. Ti si “HDZ-ov proizvod”. Ti si problem. Uostalom od kada su svi vjernici HDZ, odnosno kako je autor uopće našao ovdje znak jednakosti??
Autoe koji tako tvrdi je Zvonko Alač u svojoj kolumni na Indexu o Zlatku Daliću. I moram reći da me rijetko što toliko potakne na odgovor kao tekst u kojem se čovjekova vjera naziva “kič domoljubljem”, njegova poniznost “lažnom poniznošću”, a drveni križ koji nosi oko vrata “Lupinovim rekvizitom”.
Pa krenimo redom.
Autor tvrdi da je Dalić “heroj po mjeri HDZ-ove i Thompsonove Hrvatske”. Što to uopće znači? Znači li to da je svaki čovjek koji javno živi svoju vjeru, koji govori o poniznosti, koji voli svoju Domovinu i koji ne skriva odakle dolazi automatski politički etiketiran? Znači li to da u Hrvatskoj 2026. ne smiješ biti vjernik, domoljub i uspješan a da te netko ne svede na stranačku marionetu?
Zlatko Dalić osvojio je tri medalje na svjetskim natjecanjima s reprezentacijom zemlje od četiri milijuna ljudi. Tri. To nije sreća. To nije slučajnost. To nije “palo s neba”. To je rad. Ustrajan, tih, svakodnevan rad čovjeka koji nikada nije tražio reflektore za sebe, nego ih je uvijek usmjeravao na igrače i na Hrvatsku.
Autor kaže da Dalić “prodaje maglu” pričom o poniznosti. A ja pitam: što je alternativa? Arogancija? Samodopadnost? Prozivanje svih oko sebe? Poniznost nije slabost. Poniznost je snaga čovjeka koji zna da nije veći od onoga čemu služi. I to je upravo ono što Dalić cijelo vrijeme pokazuje, služi reprezentaciji, služi igračima, služi Hrvatskoj. Ne sebi.
Autor se ruga tome što je Dalić u svetištu Gospe Sinjske govorio o buđenju hrvatske mladosti i o onima koji “ne vole i neće Hrvatsku”. I tu autor otkriva svoj pravi problem. Njemu ne smeta Dalićeva taktika. Njemu smeta Dalićeva vjera. Smeta mu križ. Smeta mu Gospa Sinjska. Smeta mu Thompson. Smeta mu sve ono što milijunima Hrvata predstavlja identitet, pripadnost i zajedništvo.
I to je srž ovog teksta. To nije sportska analiza. To je ideološki obračun s čovjekom koji utjelovljuje sve ono što jedan dio javnog prostora želi izbrisati iz hrvatskog identiteta. Vjeru. Domoljublje. Poniznost. Zajedništvo. Tradiciju. Obitelj.
Dalić nije savršen trener. Nitko to ne tvrdi. Ima natjecanja na kojima nije uspio i to je legitimna sportska kritika. Ali ovaj tekst nije sportska kritika. Ovaj tekst je poruka svima nama: ako ste vjernik, ako volite svoju Domovinu, ako nosite križ i idete u crkvu, ako pjevate Thompsona i plačete kad Hrvatska zabije gol, vi ste “kič”. Vi ste “HDZ-ova Hrvatska”. Vi ste problem.
A ja kažem: nismo problem. Mi smo Hrvatska. I hvala Zlatku Daliću na svemu što je dao. Na tri medalje, na dostojanstvu, na poniznosti koja nije bila lažna nego je bila primjer kako se vodi i kako se služi. I na hrabrosti da u vremenu u kojem je vjera postala predmet ismijavanja, on svoju vjeru živi javno, tiho i dosljedno.
To nije kič. To je karakter.
Od srca, vaša Petra”
