Ne zato što nema priča, jer ima ih više nego što bi čovjek moga podnijeti kad ih sve čuje na jednom mjestu, nego zato što se o tim pričama godinama šutjelo, pa je ta šutnja postala nekakva navika, a navike se kod nas teško mijenjaju, pogotovo kad diraju u ono šta mnogi ne žele ni pogledat, a kamoli priznat.
Piše:Ivica Primorac
Jer znaš kako to ide kod nas, dok god se priča o jednima, sve je u redu, može se snimat, može se pričat, može se plakat i palit svijeće, ali čim se spomene druga strana, odmah se dižu zidovi, odmah se ljudi dijele, odmah svako vuče na svoju stranu i više nitko ne sluša, nego samo čeka red da kaže svoje.
A istina ti nikad nije bila jednostavna, nije crno-bila kako bi je neki tili prikazat, nego je teška, mutna i bolna, puna rana koje nisu nikad do kraja zacijelile, pa kad ih takneš, opet prokrvare, i onda se ljudi radije okrenu od toga nego da gledaju u oči onome šta boli.
Nije problem snimit film, danas se može snimit svašta, ali je problem šta takav film traži hrabrost – ne samo od onoga tko ga snima, nego i od onih koji bi ga trebali podržat, pustit među ljude i stat iza njega kad krenu pitanja, osude i prepucavanja.
Jer ovdje nije stvar samo u prošlosti, nego u tome šta ta prošlost još uvijek živi među nama, u kućama, u pričama didova i baka, u imenima koja se šapću i onima koja se nikad ne spomenu, i svako nosi svoju istinu, a malo tko želi čuti tuđu.
I tako ti godine prolaze, a filmova nema, ne zato što nema materijala, nego zato što još nismo ka društvo došli do toga da možemo reći, dogodilo se, bilo je i zla i boli na svim stranama, i vrime je da se sve ispriča, pa makar bilo teško i makar se nekima to ne svidjelo.
Jer dok god biramo šta ćemo pamtit, a šta zakopat još dublje, nećemo dobit ni film, ni mir, nego samo istu onu šutnju koja traje već desetljećima, a šutnja, koliko god bila glasna, nikad nije donijela istinu na vidjelo.
Izvor:ivicaprimorac.blogspot.com
