Postoji nešto duboko bolesno u društvu u kojem čovjek s majicom Hrvatske vojske i obilježjem Oluje postaje sigurnosni problem, dok oni koji relativiziraju komunističke zločine i otvoreno iskazuju mržnju prema hrvatskoj državi glume moralne autoritete i borce za toleranciju.
U nastavku donosimo svjedočanstvo jednog hrvatskog branitelja kojem je, samo zbog majice s hrvatskim obilježjima i simbola pobjedničke Hrvatske vojske, bio zabranjen ulazak na kontroverznu manifestaciju „Trnjanski krijesovi“.:
”Ujutro sam s prijateljem bio na Hodu za život, poslije smo otišli na Dinamo Hajduk i završili na krijesovima. Bilo je nadrealno, odmah su nas na ulazu zaustavili i zabranili nam ulazak. Zato jer je on bio u majici hrvatske vojske a ja sam imao majicu s obljetnice Oluje. Nismo bili pod utjecajem, glasni, nepristojni, same oznake Hrvatske vojske su bile razlog za zabranu! Neću ponavljati cijeli razgovor i sve uvrede koje su nam uputili organizatori koji su nas okružili, spomenuti ću tek par detalja. Kaže žena ovdje ima nekoliko tisuća branitelja a ja sam joj odgovorio da je to istina, dočekali bi nas raširenih ruku i počastili a ne zabranili ulazak. Doslovno su rekli da su majice hrvatske vojske za njih provokacija i boje se da bi trigerirale okupljene! Rasprava je trajala dvadesetak minuta jer smo mi inzistirali da ratni veterani i invalidi Domovinskog rata ne bi smjeli biti diskriminirani na javnim manifestacijama i da im ne smije biti zabranjen ulazak samo zato jer su branili domovinu.
Došla je naravno i interventna policija, bili su pristojni i profesionalni za dno na koncu uspjeli postignuti dogovor da nas puste ako nećemo provocirati. Kratko smo šetali a cijelo vrijeme nas je pratilo dvoje ljudi i nadziralo. Trebali ste vidjeti reakcije ljudi na hrvatske oznake, te ružne poglede, zgražanje, odmicanje, bilo je potpuno jasno da im je odbojno sve s hrvatskim oznakama. Počeo sam snimati okupljene ljude i zatražili su da prestanem snimati. Igrom slučaja minuti nakon toga je počelo paljenje krijesova i naravno stotine ljudi su počele snimati. Kažem ženi koja je očito bila glavna organizatorica da me ponovo diskriminiraju jer sam očito jedina osoba kojoj je zabranjeno snimanje ali njoj je diskriminacija očito nešto sasvim u redu. Pitali smo ih zašto to zovu oslobođenje kada smo mi od te iste vojske, s istim odorama, zastavama, grbovima, morali 1991 oslobađati grad i Hrvatsku.
Znaju li da u gradu i okolici ima više od stotinu masovnih grobnica nevinih žrtava koje su uslijedile odmah nakon ulaska partizana u grad!? Kažu to su sve bile ustaše i to je bila kazna za zločine. Nisu imali odgovor kada sam ih pitao jesmo li mi onda trebali pobiti sve Srbe u Hrvatskoj nakon Ovčare ili kolonu koja je odlazila nakon Oluje, da li bi to bilo opravdano kao kazna za zločine. Rekao sam im da sam se borio za demokraciju, da svatko pa i oni mogu slobodno govoriti a da se oni bore za totalitarizam i da bi mi oduzeli slobodu govora, možda i strijeljali jer sam za njih ustaša. To je civilizacijska razlika između nas i ekstremista poput njih. Ponavljali su laži o tisuću ubijenih civila za vrijeme Oluje i sa podsmijehom odbacivali činjenicu da je na sudu u Haagu dokazano da je to laž. Žena je otvoreno rekla da mrzi hrvatsku vojsku, crkvu i institucije, da smo mi svi fašisti za nju. Totalno pomračenje uma i zatucanost.
Završit ću s citatom Orwella:
“Upravo su žene, a nadasve mlade, bile najvjerniji sljedbenici Partije, gutačice parola, amaterske uhode i tragači za odstupanjem od linije Partije”
