Piše: Darko Juka
Ma koliko ju neofiti nastojali saviti, iskriviti, okrhnuti, preraditi i doraditi po nekim svojim potrebama u stalnomu dokazivanju nedokazivoga, od povijesne je istine nemoguće pobjeći. Ona nađe put do svjetla dana, kao što drevni znamen bosanskih kršćanskih vladara hrvatske krvi ponovno nađe put do Kosačina srednjovjekovnog posjeda koji se, nakon pada Bosne (1463.), a prije potpunoga sloma tvrde Humske zemlje (1482.), prkosno opirao nasrtajima istočnjačke krive sablje.
O postanju i tegobnoj povijesti Počitelja na velikomu su znanstvenom simpoziju, organiziranomu 1996. u Čapljini pod nazivom ”Povijesni razvoj hrvatskog Počitelja”, progovorili hrvatski znanstvenici i stručnjaci iz Mostara, Zadra, Dubrovnika, Splita, Čapljine i Neuma, podastrijevši niz dodat nepoznatih pisanih dokaza o njegovoj prošlosti. U organizaciji Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa HR Herceg-Bosne i Općinskoga vijeća Čapljine, okupili su se tada mr. Snježana Vasilj, dr. Pavo Živković, mr. Ivan Mustać, Stipe Jurković, mr. don Ivica Puljić, mr. Tomislav Anđelić, mr. Marijan Sivrić, mr. Anđelko Zelenika, dr. fra Andrija Nikić, dr. Miroslav Palameta, Petar Oreč, Stanislav Vukorep, Renata Vujnović, Jozo Marić, Vladimir Pavlović, Dragan Vrankić, Krešo Šego, Miroslav Đevenica i drugi.
Navezujući se na njihove radove i dotad rasvijetljenu povijesno-dokumentacijsku građu, osobito onu iz spisa pohranjenih u dubrovačkim i zadarskim riznicama našega povijesnog pamćenja, ugledni povjesničar i arheolog Tihomir Glavaš proveo je 2009. i 2010. opsežna arheološka istraživanja na počiteljskoj Kuli. U knjižici posvećenoj nalazima tih istraživanja koju je, nakon Glavaševe smrti, 2023. objavila Hrvatska franjevačka arheološka zbirka sv. Stjepana Prvomučenika Gorica, stoji kako je, uz dopuštenje ostarjeloga i bolesnoga Stjepana Vukčića Kosače, protuturski savez, predvođen hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom, 1465. preuzeo obrambeno proširivanje i utvrđivanje Počitelja odnosno obranu toga važnog strateškog uporišta kršćanskoga otpora osmanlijskomu prodoru dublje u europsko ozemlje.
Korvinovoj posadi, arhitektima i graditeljima novih kula i bedema u pomoć priskaču Dubrovčani, potom gospodari zapadne Hercegovine Vlatkovići, nasljednik u međuvremenu preminuloga začetnika imena Hercegovine Vlatko Hercegović Kosača, u konačnici i sam papa Pavao II. Rukovoditeljem radova bio je glavni arhitekt Dubrovačke Republike Paskoje Miličević koji je u civilizacijsku povijest upisan kao graditelj koji je dovršio dubrovačke, stonske i kotorske zidine, između ostaloga izgradio i Vrata od Pila te projektirao palaču Sponzu na Stradunu.
Dušmanska je sila, ista ona koja 1463. kod Jajca bezdušno obezglavi posljednjega zakonitog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i posječe cjelokupno zarobljeno katoličko plemstvo ondanjega kraljevstva, bila prejaka. Počitelj, nakon kratkotrajne opsade, 1471. pada u osmanlijske ruke te polagano propada puna dva stoljeća. Mletačkim osvajanjem Gabele, potkraj 17. stoljeća, ponovno postaje strateški bitan i Turci mu, dogradnjom, daju orijentalnu nijansu kakova ostade do naših dana.
A ljiljani…
Spomenuti je mladi kralj Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša i posinak Kosačine kćeri, kraljice Katarine, bio izdankom kraljevske loze Kotromanića, vladara srednjovjekovne Bosne. Obiteljsku im je zastavu, stijeg dinastije, resio štitasti plavi grb koji je presijecala srebrna lenta čije je središte činila niska latinskih križeva. S obje su joj strane bila po tri zlatna ljiljana, za to doba tipični kraljevski stilizirani prikaz katoličkih križeva kojima su europska plemstva iskazivala odanost Bogu, Crkvi i rimskomu papi.
Ljiljani su krasili i crveni grb bosanske velikaške obitelji Hrvatinić, gospodara Donjih krajeva. Ukoso ga je presijecala zlatna lenta s tri crvena ljiljana na njoj, dok su na plohama grba, s obje strane lente, bili po jedan srebrni križ, izvedeni u obliku mističnoga templarskog križa.
Heraldički se ljiljan izravno vezuje za kršćansku tradiciju i štovanje Blažene Djevice Marije, kao znamen njezine čistoće i nevinosti, plemenitosti dostojne Kraljice Neba. Crkvena ikonografija upravo cvijet ljiljana ističe uz Blagovijest, prikazujući kako ga buduća Majka Božja uzima iz ruku arkanđela Gabrijela prihvaćajući time božansku volju: ”Neka mi bude po riječi tvojoj!”
Upravo je pokojni Tihomir Glavaš, kao stručnjak iz Zemaljskoga muzeja, bio dionikom skupine koju je Skupština SR BiH još 1991. zadužila predložiti izgled novih državnih obilježja. Uz njega su na toj zadaći radili i arheolog Hasan-Mirza Ćeman, također iz Zemaljskoga muzeja, dr. Boris Nilević iz Instituta za povijest sarajevskoga sveučilišta, grafičar Zvonimir Bebek i dr. Enver Imamović sa sarajevskoga Filozofskog fakulteta, dok je ulogu pravnoga savjetnika imao stručnjak za ustavno pravo Kasim Trnka.
Oni su predložili grb zasnovan na izgledu srednjovjekovnoga bosanskog kraljevskog grba. Rekonstruiran je s prikaza na ostacima pokrova kralja Tvrtka I. Kotromanića, pronađena u njegovoj grobnici tijekom iskopavanja na ostacima katoličke crkve sv. Nikole iz Mila (Arnautovića) kod Visokoga, krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara. Pokrov je danas dijelom postava Zemaljskoga muzeja BiH, a neopisivo bitna grobnica u kojoj je pronađen slučajno je otkrivena 1919. godine, tijekom radova na izgradnji uskotračne željezničke pruge. Osim kostiju kralja Tvrtka I. tamo su iskopani i posmrtni ostaci bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića, Tvrtkova strica.
Kako, zbog ratnih okolnosti, Skupština više nije funkcionirala, Predsjedništvo RBiH preuzelo je proširene ovlasti i na sjednici toga tijela, 4. svibnja 1992. godine, Uredbom sa zakonskom snagom o utvrđivanju privremenoga grba i zastave RBiH, prihvaćena su ponuđena rješenja, a 21. istog mjeseca bijela zastava sa suvremenim prikazom povijesnoga bosanskog kraljevskog grba podignuta je ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku (SAD).
Izvor:FB Darko Juka
