U Hrvatskoj je očito postalo pravilo da se uspjeh privatnog sektora gleda kroz mikroskop – dok se javni novac troši bez ikakvog stvarnog nadzora.
Naravno da Mate Rimac mora biti podložan kritici. Ako kasni s projektima financiranim javnim i europskim novcem, to treba jasno reći. To nije sporno.
Ali ono što jest sporno – i duboko licemjerno – jest selektivna indignacija.
1–2% pod reflektorima, ostatak u mraku
Projekt Rimac automobila čini tek mali dio sredstava iz NPOO. Govorimo o 1–2% ukupnog novca.
A gdje je rasprava o preostalih 98%?
Gdje su analize učinkovitosti projekata?
Gdje su pitanja o opravdanosti ulaganja?
Gdje su odgovornosti za kašnjenja i promašaje?
Odgovor je jednostavan: nema ih.
Kad država kasni – to je “normalno”
Kasne škole. Kasne ceste. Kasne infrastrukturni projekti.
I nikome ništa. Nema naslovnica.
Nema moralne panike.
Nema “lova na vještice”.
Još gore – projekti bez jasnog smisla prolaze bez ikakve ozbiljne javne rasprave. Korupcija se često tretira kao folklor, a ne kao problem.
Privatnik pod povećalom, uhljeb bez pitanja
S druge strane, kad privatna firma koristi javni novac za razvoj – tada kreće histerija.
Razlika je očita:
Privatni sektor → rezultati, tržište, rizik
Javni sektor → sigurnost, plaća, bez odgovornosti
Dok Rimac zapošljava inženjere, stručnjake i visokoobrazovane kadrove, javni sektor često postaje utočište za političko zapošljavanje.
Uzmimo primjer Tomislav Tomaševića i upravljanje Gradom Zagrebom – gdje se zapošljavanje često opravdava socijalnom osjetljivošću, a ne stvarnim potrebama sustava.
Mentalitet koji koči razvoj
Najveći problem nije ni Rimac, ni NPOO, ni lokalni proračuni.
Najveći problem je mentalitet:
-nepovjerenje prema privatnom sektoru
-tolerancija prema neučinkovitoj državi
-normalizacija “uhljebništva”
-zavist prema uspješnima
Taj spoj jalnosti i ideoloških ostataka prošlih sustava stvara okruženje u kojem se uspjeh kažnjava, a neuspjeh nagrađuje.
Koliko nas to košta?
S istim ljudima, istom razinom obrazovanja i istim radnim navikama – Hrvatska bi mogla biti višestruko bogatija.
Ali nije.
Jer se energija troši na pogrešne mete.
Vrijeme za reset
Kritika mora postojati – ali mora biti dosljedna.
Ako tražimo odgovornost od Mate Rimac, onda je moramo tražiti i od države.
Ako želimo transparentnost – onda za sve.
Ako želimo razvoj – onda bez dvostrukih standarda.
Jer problem nije u tome što nekoga kritiziramo.
Problem je u tome što druge uopće ne kritiziramo.
Vrijeme je da se promijeni perspektiva. I kriteriji.
Izvor:Thomas Bauer
