Svijet

Rivalstvo SAD-a i Kine: Evo zašto je Taiwan najopasnija točka svijeta

Tridesetak godina SAD su odbijale priznati Narodnu Republiku Kinu te su umjesto toga održavale odnose s režimom Kuomintanga čije su pristalice 1949. pobjegle na Tajvan.

Nakon što je Kineska komunistička partija preuzela vlast nad kontinentalnom Kinom, nacionalistička vlada na čelu s Chiang Kai-Shekom 1949. godine preselila je upravu Republike Kine na otok Tajvan. Sjedinjene Američke Države kinesku su revoluciju doživjele kao povredu svojih strateških interesa. Zbog toga je organizirana prava strateška opsada Narodne Republike Kine. 

Tridesetak godina Sjedinjene Države odbijale su priznati Narodnu Republiku Kinu te su umjesto toga održavale odnose s režimom Kuomintanga čije su pristalice 1949. pobjegle na Tajvan.

Ipak, posjet predsjednika Nixona Pekingu 1972., u okviru politike približavanja Kini s ciljem izolacije Sovjetskog Saveza, povlačenje SAD-a iz Vijetnama godinu poslije i promjena strateških interesa Kine i SAD-a uvjetovali su povećanje suradnje između Narodne Republike Kine i SAD-a koja je počela za Maova života na njegovu izričitu inicijativu.

Krajem 1978. Sjedinjene Američke Države službeno su priznale Narodnu Republiku Kinu. Ona je 1972. ušla u UN iako su Amerikanci tada glasovali protiv ulaska.

Puni diplomatski odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama uspostavljeni su, dakle, 1978. Washington je pristao prebaciti formalno priznanje s Tajvana na Peking. Pristao je i povući svoje vojne snage s otoka. Kina je ublažila svoje zahtjeve za ukidanjem američkih trgovačkih odnosa s Tajvanom. Ipak, rivalstvo glede Tajvana nikada nije prestalo. 

Različite percepcije

Kinesko vodstvo izričito zadržava pravo korištenja vojne sile kako bi spriječilo potpunu neovisnost Tajvana, a to je kineski predsjednik Xi Jinping vrlo jasno naglasio u siječnju 2019. Nakon što su normalizirale odnose s Narodnom Republikom Kinom 1978., Sjedinjene Američke Države su okončale službene diplomatske veze s Tajvanom i raskinule ugovor o obrani.

Međutim, 1979. je definirana politika SAD-a. Prema njoj će SAD svaki pokušaj odlučivanja o budućnosti Tajvana koji ne bi bio mirnim putem tretirati kao prijetnju miru i sigurnosti u zapadnom Tihom oceanu te kako će odgovoriti na vojnu prijetnju.

Za Kinu je cilj sprječavanja trajne neovisnosti Tajvana obrambena kategorija. Peking želi vojno odvratiti Tajvan od promjene statusa quo. Međutim, kineske vojne mogućnosti mogu se doživjeti kao pritisak na ponovno ujedinjenje. S druge strane, Sjedinjene Američke Države svoje jamstvo sigurnosti Tajvanu također vide kao obrambenu politiku.

Obrambeno naoružavanje Tajvana i jamstvo američke intervencije u slučaju krize Peking pak može tretirati kao zaštitni kišobran koji Tajvanu omogućuje proglašenje neovisnosti.

U usporedbi s američkom predanošću Japanu i Južnoj Koreji, kao strateškim saveznicima u azijsko-pacifičkoj regiji, obveza prema Tajvanu mnogo je rizičnija. Peking ima i motiv, a sve više i sredstva za prisilno stavljanje Tajvana pod svoju kontrolu. Kao što piše Charles Glaser u radu “Is Avoiding the Tough Questions on Taiwan and China. The Case for Reconsidering U.S. Commitments in East Asia”, kineski čelnici otočni dio smatraju Kinom, a sa samo 110 milja razdvajanja Tajvana od kopna, ranjiviji je na kineske konvencionalne snage. 

Tajvan nije vitalni američki interes, a njegova veličina i bogatstvo stavljaju ga u rang ispod glavnih sila. Za razliku od Japana i Južne Koreje, Tajvan se rijetko smješta u kontekst američke sigurnosti. Umjesto toga, ključna obrazloženja koja američki dužnosnici nude za zaštitu otoka su ideološka i humanitarna. Riječ je o motivu obrane demokracije od 23 milijuna stanovnika. Ona bi bez sumnje bila ugušena da je potpala pod kinesku autoritarnu vlast.

Tri “škole mišljenja”

Počevši od 1980-ih, Peking govori o “jednoj zemlji, dva sustava”. Ideji prema kojoj bi Tajvan bio integriran s kopnom, ali bi nastavio upravljati prema vlastitom sustavu. Taj je pojam, međutim, uvijek bio pomalo nejasan. A kineska nedavna represija nad Hong Kongom (prijepori oko Zakona o nacionalnoj sigurnosti) učinila ga je potpuno nerealnim.

Glaser iznosi dvije “škole mišljenja” glede odnosa SAD-a prema Tajvanu. Dio analitičara tvrdi da su u pitanju osnovni američki sigurnosni interesi. Ako bi Washington prekinuo svoju predanost Tajvanu, prema ovim mišljenjima trpio bi američki kredibilitet u cijeloj regiji. Kina bi se pitala hoće li se Sjedinjene Američke Države doista uključiti u obranu Japana ili Južne Koreje.

Dio analitičara iznosi tvrdnju da bi Kina, kontrolirajući Tajvan, mogla proširiti svoj vojni domet. Vjerojatno bazirajući tamo svoje napadačke i nuklearno naoružane podmornice. Time bi se smanjila sposobnost američkih konvencionalnih snaga da dođu do Kine. A s druge strane povećala bi se i sposobnost Kine da odgovori na nuklearni napad. 

Drugi dio analitičara smatra da kada bi i prekinule svoju predanost Tajvanu, Sjedinjene Države mogle bi očuvati kredibilitet s Japanom i Južnom Korejom. Ti bi saveznici nesumnjivo shvatili da je Tajvan Sjedinjenim Državama bio manje važan od njih samih i da su rizici njegove zaštite mnogo veći.

Kako bi se potvrdilo savezništvo, SAD bi mogao i poduzeti mjere kako bi ojačao te obveze. Npr. rasporediti više trupa u Indo-Pacifik i pokrenuti daljnju integraciju vojnoga planiranja i operacija sa saveznicima. Prema istoj školi mišljenja ako Sjedinjene Države više ne bi bile predane zaštiti Tajvana, izgledi za veliki rat s Kinom počeli bi strmoglavo padati. Najbrojniji su ipak oni koji zauzimaju srednju poziciju. Tj. zadržavanje statusa quo jer je strateška i geopolitička važnost Tajvana dobro poznata i Washingtonu i Pekingu.

Najopasnije točke svijeta

Azijsko-pacifička regija ima nekoliko spornih točaka,  od kojih se uz Tajvan ističu Južnokinesko more i Istočnokinesko more. Nijedna strana ne želi sukob. Ali napetosti rastu jer obje jačaju napadne sposobnosti, jačaju svoju vojnu prisutnost u regiji i djeluju sve bliže jedna drugoj.  SAD i Kina međusobno se doživljavaju kao potencijalni vojni protivnici tako da njihov odnos oblikuje klasičnu dinamiku sigurnosne dileme. 

S kineskoga gledišta, razvoj mogućnosti za kontrolom Južnokineskoga i Istočnokineskoga mora percipira se kao aspekt zaštite temeljnih interesa. Prije svega onoga da se spriječi tajvansko proglašenje neovisnosti. Kina ne može postati supersila ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji. A SAD se ne može povući iz ovoga područja jer se u njega seli težište svjetske moći. Sve nam ovo govori zašto je posjet Nensi Pelosi Tajvanu predstavljao vrlo rizičan potez. Toliko rizičan da se u jednome trenutku govorilo o mogućem obaranju njezina zrakoplova. 

Sve navedeno rivalstvo SAD-a i Kine čini ključnim pitanjem međunarodnih odnosa u 21. stoljeću, a azijsko-pacifičku regiju uz područje Ukrajine najopasnijom točkom svijeta.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Putem...
Davor Dijanović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button