Gledajući razvoj ratne situacije u Ukrajini, mrtve i ranjene ljude, silovane žene, izbjeglice, razrušene gradove, blokirane morske luke…, čini nam se da je Vladimir Putin na „lajanje NATO-a pred svojim vratima“, kako je to papa Franjo rekao, odnosno na „postojeće zapadne strateške prijetnje“, ipak trebao drugačiji odgovoriti, piše Tonči Mirić u novoj geopolitičkoj analizi za Narod.hr
Putin je napravio stratešku pogrešku
Naime, ako je od ruskog političkog vrha procijenjeno da je „liberalna demokracija za RF previše“, odnosno da za nju (RF) predstavlja svojevrstan sigurnosni rizik – zbog brojnih ruskih specifičnosti, Putin je u tom slučaju, možda, trebala kopirati postojeću i efikasnu kinesku globalnu ekspanziju
Ona je temeljena na agresivnom vanjskotrgovinskom kapitalizmu.
Tako se Rusija mogla „legalno, legitimno i kompetitivno boriti – na tržištu, sa Zapadom“, odnosno s njegovim kompanijama!
Štoviše, ta kineska globalna ekspanzija funkcionira u kombinaciji s „efikasnim“ totalitarnim (komunističkim) društvom a kojeg RF „ionako već ima“ (oligarsi!), a ne ići u vojno „poravnavanje računa – prije svega sa SAD-om“ – jer u tom sukobu nema pobjednika!
Dakle, ruskom je vodstvu trebalo biti jasno da se liberalna demokracija (Zapad) pogoni grabežom / trkom za sirovima i novim tržištima / potrošačima.
Ujedno, hipoteza da su Rusiju Zapadni vojni planeri već rasparčali na desetak novih država, nije valjano opravdanje – što je RF naivno „zagrizla u bačeni Zapadni mamac“ i pokrenuli invaziju na Ukrajinu.
I konačno, pravnički moglo bi se reći da agresija na Ukrajinu predstavlja svojevrsni primjer „prekoračenja nužne obrane“, dok, politološki gledano – „obeščašćuje slavnu rusku vojnu prošlost“, pretvarajući Rusku armiju u ono protiv čega se borila u Drugom svjetskom ratu!
Dakle, ta će joj se greška u konačnici ispostaviti kao skupa i štetna po RF i ruski narod!
Navedeno znači da će se u budućnost RF nakon osvajanja „Novorusije“ i posljedično s time, prekidanja svih veza sa Zapadom morati okrenuti prema mnogoljudnoj i bogatoj Kini.
Rusija je očito nesvjesna da joj ova već potajno mjerka bogata i nenaseljena prostranstva Sibira!
Dakle, ta očekivana nova stvarnost rezultirat će s uspostavom nekog novog nestabilnog „Istočnog svijeta“ a koji će se iduće dekade prostirati iza nove „Željezne zavjese“ – sve do Vladivostoka, te na jugoistoku moguće do Kine, s time da taj svijet više neće biti izgrađen po mjeri Zapada!
(Napisali smo „iduće dekade“, misleći da će se tek protekom tih godini pojaviti u RF neki novi Mihail Gorbačov, koji je u formativnim, mladenačkim godinama živio i stasao kao čovjek Zapada!)
Ovdje ističemo, da u Pekingu, još uvijek postoji neslaganja / dvojbe oko toga je li doista u interesu Kine da se politički pozicionira tako da ustvari nestane iza nove željezne zavjese, zajedno sa sve slabijom Rusijom.
Dakle, geopolitički bi bilo pogrešno prenaglo i bezuvjetno spojiti Kineze i Ruse na istu, „autokratsku osovinu”!!!
Emmanuel Macron: „Putin je napravio povijesnu pogrešku, to sam mu i rekao… Teško će izaći iz ove situacije”
Brojna glasila su u petak, 3. lipnja 2022. godine, prenijela da je francuski predsjednik Emmanuel Macron ocijenio je da je njegov ruski kolega Vladimir Putin napravio “povijesnu i najveću pogrešku” kada je napao Ukrajinu, zbog čega je danas “izoliran”.
“Mislim, i to sam mu rekao, da je napravio povijesnu i najveću pogrešku prema svom narodu, prema sebi i prema povijesti”, rekao je Macron, stotog dana rata, u razgovoru za francuske medije.
“Mislim da je izoliran. No, jedna je stvar zatvoriti se u izolaciju, a izaći iz nje je teško”, istaknuo je Macron.
Francuski predsjednik je ponovio da “Rusiju ne treba ponižavati” – što je loše primljeno na istoku Europe (pogotovo u Ukrajini i Poljskoj) – “kako bismo joj, čim borbe prestanu, mogli diplomatskim putem omogućiti izlazak” iz te situacije.
Ujedno je naveo da će francuske isporuke topova Cesar ukrajinskoj vojsci bit će “kompenzirane”.
U tom je kontekstu, očito vidoviti (bez navodnika), Macron iznio:
“Tražio sam od naših tvornica da ubrzaju proizvodnju oružja, pri čemu to ne bilo samo popunjavanje zaliha, već bi se radilo i o pojačanju naše neovisnosti”.
Potom je zaključio sljedeće:
„Rusiji treba (jednom u budućnosti) diplomatskim putem omogućiti izlazak iz ove situacije“, misleći pri tome na opasnost od nuklearne kataklizme.
Rezultat Putinove strateške greške je „pad u kinesko naručje“
Kinesko je gospodarstvo preteklo sve ostale ekonomije, osim američke. Osim toga, kineska se civilizacija pokazuje najsposobnijom za iskorištavanje globalizacije u svoju korist, dijelom i na našu – zapadnjačku štetu.
Nadalje, Kina zajedno s brzo-rastućom ekonomskom bazom, kupuje i proizvodi oružje brzinom i razinom sofisticiranosti takvom da će joj vojna snaga uskoro, ako već nije, odgovarati ekonomskoj.
Ujedno, njena potreba za sve više svjetskih resursa za podržavanje rastućeg gospodarstva, zajedno s odlučnošću da razriješi pitanje Tajvana i autokratskom prirodom svog režima, definitivno ide ka pripremanju polazišta za sukob, jednom u budućnosti, sa Zapadom…
Dakle, u tom okviru / kontekstu briselski Politico je objavio članak pod naslovom „Putin je novi kineski vazal“, te ćemo iz njega parafrazirati određene navode – s obzirom na to da dodatno objašnjavaju posljedice spomenutog „ruskog pada“.
Konkretnije, radi se o tekstu na temu rusko-kineskih odnosa od početka rata u Ukrajini, sa zaključkom da će Rusija zbog teške situacije u kojoj se našla, prihvatiti platiti visoku cijenu za podršku Kine u svom preživljavanju, i to kao niži partner ovisan o Pekingu.
Dakle, vrijeme (1950-te) kada je SSSR bio ideološki i ekonomski superioran nad komunističkom Kinom, davna je prošlost, piše portal.
„Bezgranično prijateljstvo koje ima svoje granice“
Sjećamo se, nešto prije nego što je napao Ukrajinu, ruski je predsjednik Vladimir Putin otputovao na Zimske olimpijske igre u Pekingu i naglasio „bezgranično“ prijateljstvo s kineskim liderom Xijem Jinpingom. No, nije bilo nikakve dileme tko je tu bio u ulozi stvarne supersile.
Naime, kineska je ekonomija od 18 milijuna milijardi dolara, deset puta moćnija od ruske, time više što Kina ima i deset puta više stanovnika (1,4 mlrd stanovnika) od RF, pa se prema tome može otvoreno napisati da Peking u svojim rukama drži gotovo sve karte u postavljanju uvjeta za rusko financijsko preživljavanje.
Konkretnije, dok rusko gospodarstvo trpi udarce sa Zapada, Kina je jedini potencijalni dobročinitelj kojem se Putin može okrenuti. Naime, Xi dijeli Putinovo neprijateljstvo prema Zapadu i NATO-u. No, to ne znači da će mu ponuditi bezuvjetno dobročinstvo.
Dakle, Xijeva glavna strateška briga su prosperitet i sigurnost Kine, a ne spašavanje RF.
U tom će kontekstu Peking vjerojatno kupiti nešto nafte preusmjerene iz Europe, ali samo uz veliki popust…
Navedeno znači da će Kina pomoći Rusiji samo u onoj mjeri u kojoj neće privući sankcije Zapada, odnosno nastojat će da ne ugrozi trgovinske odnose s bogatim zemljama Sjeverne Amerike i EU-a.
Ipak, neovisno o navedenome, Kina pravi „veliki show“ političke solidarnost prema Moskvi. Naime, povećala je trgovinu s RF, proširila je transakcije koje ne uključuju korištenje dolara ili eura, udvostručila je suradnju s RF u razvoju vojne tehnologije i s njom vrši zajedničke vojne vježbe na Pacifiku…
No, nadalje piše Politico, postoje veoma ozbiljne granice u ovim „bezgraničnim“ vezama. Naime, Kina uvjerava sumnjičavi Zapad da ne prodaje Rusiji oružje i rezervne dijelove za zrakoplove!
Također, a što još više brine Putina, Kina će mu vjerojatno nastavak podrške uvjetovati i ograničenjem prodaje ruskog oružja Indiji, kineskom rivalu na Himajali.
(Godinama kineski dužnosnici tiho lobiraju za smanjenje izvoza ruskog oružja Indiji, s kojom Kina ima nesuglasice oko granične crte, a koji ponekad prerastaju u krvave obračune. Od 2017. do 2022. godine, Indija je RF bila najveće tržište oružja, a tek potom slijedi Kina.)
„Kina je opsjednuta ispravljanjem povijesnih poniženja“
Vjerojatno je da uloga „druge violine“ nije scenarij koji je Putin predvidio – kada je odlučio napasti Ukrajinu, potaknut željom za uspostavom Velike Rusije.
No, kao državnik, trebao je pretpostaviti da će to tako biti jer „Kina je zemlja koja je opsjednuta ispravkom historijskih poniženja i pozicijom globalnog liderstva“.
U tom okviru najznačajnija kalkulacija Kine možda bi se mogla odnositi na to koliko daleko ići u pomaganju Putinu – posebice da se izbori s embargom EU-a na rusku naftu.
Naime, ruska nafta je već pojeftinila. S obzirom na to da Kina uvozi više od 10 milijuna barela dnevno, sigurno postoji prostor da se ta brojka i poveća, s time da je ruska prodaja u EU-u iznosila oko 2,4 milijuna barela dnevno.
S obzirom na kinesku brigu o prevelikoj ovisnosti o pojedinačnim dobavljačima, ipak nije vjerojatno da će Kina odjednom početi kupovati sav ruski višak nafte.
Kina drži karte i kada je u pitanju plin. Naime, prije invazije, Putin je sa Xijem potpisao sporazum prema kojem će kineski uvoz plina biti povećan na 48 milijardi kubnih metara godišnje, u usporedbi sa 4,1 milijardi iz 2020. godine.
Rusija planira i novi plinovod, Moć Sibira 2, u koji bi se prebacio plin namijenjen Europi…
„Kina drži sve karte“
Dakle, potreba Rusije za saveznikom podudara se s kineskim rastom ambicija. Što je Moskva izoliranija, to će možda više morati pomagati Kini u ispunjavanju njene geopolitičke ambicije.
Naime, „Rusija oslabljena ratom i sankcijama odgovara dugoročnim kineskim interesima“!
Politico ujedno podsjeća da su SSSR i Kina usprkos ideološkoj bliskosti decenijama imali teške odnose:
„Kina je bila manji partner 1950-ih godina. Kada su ‘narodni vođe’ bili Staljin i Mao, Staljin je bio učitelj, titan komunističkog pokreta. Kad je Staljin umro, Mao je s visoka gledao na Hruščova, kao nekoga tko nije razumio ideologiju.
Kada je Deng Xiaoping upoznao Gorbačova, Deng je po svemu sudeći mislio da je Gorbačov idiot“, navodi Joseph Torigian, u svojoj knjizi „Prestiž, manipulacija i prinuda“, o Staljinu i Maou.
U ovom je kontekstu za spomenuti i Sovjetsko-kineski pogranični rat. Radilo se o oružanom sukobu koji se dogodio 1969. godine u jeku sovjetsko-kineskog raskola, i to 400 km od Vladivostoka.
Rat je obilježio vrhunac sovjetsko-kineskih hladnoratovskih napetosti, s mogućnošću da iste eskaliraju u nuklearnu razmjenu vatre između dvije komunističke velesile.
No spor je okončan na način da je do 1991. Zhenbao (sporni otok na rijeci Ussuri) bio “ničija zemlja”, da bi 2005. bio potpisan niz sporazuma kojima je Kini predana većina spornih teritorija koje je zauzimao SSSR!
Putin i Xi imaju različite vizije budućnosti
Dok Xi i Putin imaju bolje osobne odnose od svojih prethodnika, imaju i različite vizije budućnosti.
Naime, Xi ima fokus na trećem predsjedničkom mandatu, s ciljem da od SAD-a preuzme mjesto najjače ekonomije svijeta. Svjestan je i da bi mu sankcije Zapada naštetile na tom putu.
S obzirom na sve to, čini se da bi Putinu bilo prihvatljivo – makar kao manje zlo „biti Pekingu u džepu, nego izgubiti fokus s borbe sa SAD-om“.
U tom smislu Politico zaključuje: „Ako Kina postane tržište za rusku naftu i plin i sl., bez miješanja u unutarnje stvari RF, to bi bila cijena prihvatljiva Putinu – jer, ponavljamo, samo se tako može nastaviti boriti sa SAD-om“.
MOGUĆI ZAKLJUČAK
Čini se da se Putinova strateška pogreška akcelerira „od lošeg prema gorem“, tj. od sukoba sa Zapadom do „savezništva“ s Kinom.
Naime, ovaj bi se uradak najkonkretnije mogao svesti na crno-humornu poslovicu a ta je – da je „muž u inat svojoj ženi odrezao svoj potencijal, i kao takav otišao u zagrljaj drugoj“!
Dakle, ne sumnjamo da i „kineski planeri“ potajno gledaju prema bogatim i nenaseljenim sibirskim prostranstvima, slično kao što i Zapad – „mjerka – kako rekonfigurirati, makar europski dio Rusije“!
Prema tome kako napisasmo, trebalo se nastaviti „legalno, legitimno i kompetitivno boriti – na tržištu, sa Zapadom“, odnosno s njegovim kompanijama a ne ući u rat s njime…!
S obzirom na to da znamo da se u politici ne treba zanositi emocijama i blokirati se ili poticati prošlošću, već da je legitimno samo prikladno promicanje nacionalnih interesa, proističe da će se za desetak godina pred Zapad „otvoriti“ ogroman izazov a taj će biti – kako Rusiji pomoći da vrati na pravi put!
No, u rješavanju tog iskušenja Zapad ne smije upasti u zamku da samo plaća cijenu, odnosno „otkupljuje“, kako Putin za Ukrajince voli reći, tamošnju „denacifikaciju“, kao što to Zapad upravo radi sa Srbijom, već da RF postupno uspostavi kao stabilnu demokratsku državu!
Dakle, ključ za dugoročno rješenje ovog budućeg izazova nije u novcu a ni u teritorijima – već je prije svega, u usvajanju i poštovanju zapadnih vrijednosti!
Ipak, ovaj pozitivan zaključak upućuje i na određeni oprez, odnosno rezervu.
Naime, Samuel Huntington (američki konzervativni politolog, politički pisac i profesor), tvrdi da “zapadne ideje individualizma, liberalizma, konstitucionalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine prava, demokracije, slobode tržišta, odvojenosti crkve i države, često nemaju odjeka u islamskim, konfucijanskim, japanskim, hinduskim, budističkim ili u pravoslavnim kulturama“!?
Dakle, ratova je bilo i bit će ih, a što se tiče navoda iz ovoga teksta konačan (antropološko-civilizacijski) zaključak je da se jednostavno radi o „neverending story“, dok je na nama da živimo unutar tog okvira – jer preživjeli smo i Prvi hladni rat!
