U političkoj raspravi koja sve više podsjeća na ideološki obračun s privatnim vlasništvom, gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani predložio je drastičnu reformu poreza na nasljedstvo – popularno nazvanog “death tax”.Prema njegovom prijedlogu, porez na nasljedstvo mogao bi narasti na čak 50 posto vrijednosti imovine, dok bi se prag neoporezivog iznosa spustio na svega 750.000 dolara.
Kad političari počnu govoriti o “oporezivanju bogatih”, znajte da je srednja klasa sljedeća na redu
Još jedna ideja iz arsenala modernog progresivnog socijalizma ponovno je izašla na površinu – u New Yorku porez od čak 50% na nasljedstvo uz drastično spuštanje praga oporezivanja.
U praksi to znači da bi država uzela polovicu imovine koju je netko stvarao cijeli život – nakon što je na tu istu imovinu već platio porez na dohodak, porez na imovinu, PDV i niz drugih davanja.
Drugim riječima:
država bi postala najveći nasljednik.
Marketing “poreza na bogate”
Zagovornici ovakvih ideja uvijek koriste istu retoriku:
“Oporezivat ćemo samo bogate.”
No stvarnost je obično potpuno drugačija.
Ako se prag oporezivanja spusti na oko 750.000 dolara, to u gradovima poput New Yorka znači da porez ne pogađa milijardere, nego obične obitelji čija jedina imovina može biti stan u kojem žive.
Isti obrazac viđen je bezbroj puta u povijesti:
Najprije se porez uvodi za “ultra bogate”.
Zatim se prag postupno spušta.
Na kraju ga plaća – srednja klasa.
Ideološki obrazac koji se ponavlja
Ovakve ideje ne dolaze iz ekonomije nego iz ideologije.
U toj ideologiji uspjeh je problem, a redistribucija je rješenje za sve.
U praksi to znači uzeti od onih koji su:
radili
ulagali u obrazovanje
gradili poslovanje
štedjeli desetljećima
i preraspodijeliti taj novac kroz birokratske programe, subvencije i političke projekte.
Najveći korisnici takvog sustava rijetko su siromašni.
Najčešće su to politička birokracija i mreža aktivističkih organizacija koje žive od javnog novca.
Zašto su porezi na nasljedstvo posebno problematični!?
Nasljedni porez mnogi ekonomisti smatraju jednim od najproblematičnijih oblika oporezivanja.
Razlog je jednostavan:
radi se o novcu koji je već oporezivan tijekom cijelog života osobe koja ga je stvorila.
Drugim riječima, država uzima dio imovine drugi put.
U nekim slučajevima to dovodi i do apsurdnih situacija – obitelji moraju prodati kuću ili obiteljski posao kako bi platile porez na nasljedstvo.
Lekcija iz povijesti
Povijest je već više puta pokazala da društva koja kažnjavaju stvaranje kapitala i nagrađuju ovisnost o državi dugoročno ne prosperiraju.
Ekonomski rast nastaje tamo gdje ljudi imaju motiv stvarati, investirati i graditi imovinu za svoju djecu.
Kad država postane najveći nasljednik – taj motiv nestaje.
Stara ideja u novom pakiranju
Progresivni pokreti danas pokušavaju predstaviti ovakve politike kao “pravednost” ili “ekonomsku jednakost”.
No suština ostaje ista kao i prije stotinu godina:
više države, više poreza i više kontrole nad privatnom imovinom.
A povijest nas uči da takve ideje gotovo uvijek završavaju istim rezultatom –
slabijom ekonomijom, osiromašenom srednjom klasom i jačom političkom elitom.
