Bruxelles je godinama proizvodio birokraciju kao da je riječ o industriji spasa, a danas se sve jasnije vidi da je upravo ta birokratska neman postala uteg koji vuče Europu prema gospodarskom slomu
Ako su objavljeni podaci točni, nalazimo se pred možda najbrutalnijom potvrdom onoga na što brojni kritičari Europske unije upozoravaju već godinama: Bruxelles je postao sam sebi svrha, birokratski stroj koji proizvodi propise, zabrane, direktive i uredbe brže nego što realno gospodarstvo može disati.
Prema objavi koja kruži društvenim mrežama, sustav umjetne inteligencije Grok navodno je pregledao cjelokupan korpus aktivne europske legislative te zaključio da bi čak 89 posto propisa trebalo izbrisati. I sama ta brojka, čak i ako je promatramo kao političku poruku, a ne službeni institucionalni dokument, zvuči kao optužnica protiv modela upravljanja koji se desetljećima predstavljao kao vrhunac racionalnosti, reda i napretka.
Jer što zapravo znači preporuka da se ukloni gotovo devet desetina aktivne regulative? Znači da je Europa desetljećima gradila sustav koji nije služio čovjeku, poduzetniku, radniku ni proizvođaču, nego samome sebi. Znači da se birokracija nije širila kako bi štitila slobodu i tržište, nego kako bi ih sve više stezala.
A posljedice takve politike danas više nisu teorijske. One su itekako vidljive u srcu europske industrijske moći — u Njemačkoj.
Objava Alice Weidel brutalno sažima razmjere problema: profit Porschea urušava se za više od 90 posto, Volkswagena gotovo prepolovljen, BMW bilježi ozbiljan pad, Daimler Truck također tone. Bez obzira na politički ton poruke i interes onih koji je plasiraju, teško je ignorirati ono što sve više Europljana osjeća na vlastitoj koži: model nametanja “zelenih”, ideoloških i birokratskih eksperimenata razara industrijske temelje kontinenta.
Najveća ironija cijele priče jest u tome što je Europa sama sebi pucala u nogu. Dok su Kina i SAD štitili vlastite proizvodne interese, osiguravali energiju i poticali industrijski razvoj, europske elite opsjednuto su se bavile zabranama motora s unutarnjim izgaranjem, klimatskim kvotama, regulatornim opterećenjima i moralističkim dociranjem vlastitim građanima. Rezultat je porazan: europski proizvođači više ne vode utrku, nego pokušavaju preživjeti vlastite političke elite.
Godinama se svakoga tko bi upozorio da EU regulativa postaje oružje protiv europskog gospodarstva proglašavalo populistom, nazadnjakom ili protivnikom napretka. Danas, međutim, stvarnost ruši propagandne parole. Kad birokracija uguši inovaciju, kad regulativa uništi konkurentnost, kad ideologija pregazi ekonomsku logiku — onda više ne govorimo o napretku, nego o planskom samouništenju.
Upravo zato sve više jača zahtjev za radikalnim rezom. Ne kozmetičkim reformama. Ne novim “strategijama”. Ne još jednom hrpom dokumenata koji obećavaju rasterećenje, a donose nova opterećenja. Nego stvarnim rušenjem birokratskog zida koji je podignut između Europe i njezine budućnosti.
Europa danas ne pati od manjka propisa. Pati od manjka razuma.
I zato pitanje više nije treba li nešto mijenjati. Pitanje je koliko još štete europske elite moraju nanijeti vlastitoj industriji, radnicima i budućim generacijama prije nego što i posljednjima postane jasno da se ovakav model više ne može braniti.
