Eksperiment je propao – sada Švedska skupo plaća da se greška izbriše
Švedska daje više od 32.000 eura svakom azilantu koji dobrovoljno napusti zemlju. Da, dobro ste pročitali. Ne da dođe, ne da se integrira – da ode. I to država koja se desetljećima samoproglašavala moralnom velesilom Europe, izvoznicom “ispravnih vrijednosti” i predavačem lekcija svima ostalima.
Švedska je bogata država. BDP, plaće i životni standard višestruko su veći nego u Hrvatskoj. Hrvatska je, opet, znatno iznad standarda Bosne i Hercegovine i Srbije – čisto da se razmjeri lakše shvate. I upravo takva Švedska je godinama masovno primala migrante, do te mjere da danas gotovo dva milijuna stanovnika migrantskog podrijetla živi u zemlji od deset milijuna ljudi.
U manje od deset godina, gotovo pola milijuna tražitelja azila ušlo je u Švedsku. Danas – Švedska plaća da dio njih ode.
Što nam to govori?
Govori nam da su i najbogatiji shvatili ono što se drugima još brani i izgovoriti.
Švedska je shvatila da:
- integracija nije automatska,
- paralelna društva nisu “raznolikost” nego raspad zajedničkog prostora,
- “geto” nije ružna riječ nego činjenica,
- a “pojedinačni incidenti” postaju sustavni obrazac.
Danas Švedska ima ozbiljan problem s radikalizacijom dijela migrantske mladeži, osobito islamističkom. Ima umjetno stvorene četvrti u koje policija ulazi s posebnim mjerama, eksplozije, pucnjave, banditske obračune, porast silovanja, oružanog kriminala i straha običnih građana.
To više nije “desničarska teorija zavjere”.
To je – državna politika povratka unazad.
Kad liberalna bajka završi – novcem se gasi požar
Švedska sada pokušava kupiti vrijeme i sigurnost. Novcem. Jer druge poluge više nema. Jer ono što je godinama bilo zabranjeno problematizirati, danas se pokušava sanirati – tiho, birokratski, bez priznanja pogreške.
Ali račun ne plaćaju političari, NGO-i ni kolumnisti.
Račun plaćaju švedski građani.
A Hrvatska?
Mi nemamo ni švedski novac, ni švedski standard, ni luksuz da učimo na vlastitim greškama.
Mi moramo učiti na tuđima.
Ako Švedska, sa svom svojom snagom, bogatstvom i institucijama, danas plaća tisuće eura po osobi da sanira posljedice – što mislite koliko bi to koštalo Hrvatsku?
Zato ova priča ima jasan početak i jasan kraj.
Ne Bruxelles.
Ne NGO-i.
Ne “europske vrijednosti”.
Hrvatsku moramo sačuvati.
Sve ostalo su parole.
