“Psov’o je Braca i krivce i žrtve,puške i vaške i rov prepun blata. Rek’o je: “Ne možeš izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata“- kaže Balašević u jednoj svojoj pjesmi.
Nakon dodatnih stotina tisuća mrtvih i ranjenih, Ukrajina je – kako nam se sada poručuje – “dobila ono što je htjela”. Ne povrat teritorija, ne ulazak u NATO, nego maglovite “sigurnosne garancije” i mogućnost prekida vatre. I to se u europskim prijestolnicama slavi kao povijesni iskorak.
Isti oni koji su godinama ponavljali mantru “nema pregovora dok Rusija ne napusti svaki centimetar” danas bez imalo srama tvrde da je upravo ovo bio krajnji cilj. Isti oni koji su svaku ideju pregovora proglašavali izdajom, danas govore o “realnosti na terenu” i “prvom tračku optimizma”.
Posebno je groteskna kontradikcija onih koji istodobno tvrde da će Rusija napasti NATO, ali da su američke garancije dovoljne da zaštite Ukrajinu izvan NATO-a. Ako vrijede za Kijev, zašto ne bi vrijedile i za Vilnius, Varšavu ili Zagreb? Ili je ipak riječ o političkoj retorici koja služi karijerama, a ne narodima?
Na kraju, ostaje gorak okus spoznaje da se rat, koji je mogao završiti ranije, sada zatvara bez pobjede, bez pravde i bez istine – ali uz obilje samohvale onih koji za njegove posljedice neće odgovarati.
