Kad država pošalje poruku da će se ilegalni ulazak prije ili kasnije isplatiti, ne treba se čuditi kada se na granicama stvore kolone ljudi. Upravo to danas gledamo u Španjolskoj.
Nakon što je vlada Pedra Sáncheza pokrenula proces kojim bi velik broj stranih državljana bez uređenog statusa mogao dobiti pravo ostanka, uslijedili su novi pritisci na španjolske granice. Prizori iz Ceute mnogima izgledaju kao upozorenje kamo vodi politika koja sigurnost granica podređuje ideologiji.
Možemo raspravljati o tome jesu li motivi bili humanitarni, politički ili izborni. No posljedice postaju sve vidljivije. Kada se stvori dojam da država više ne razlikuje legalnu od ilegalne migracije, šalje se poruka da je dovoljno stići – a rješenje će se pronaći naknadno.
Još je zanimljivije što se isti političari koji godinama optužuju svoje protivnike za “širenje straha” danas čude rastu stranaka desnice. Kao da ne razumiju da građani ne glasaju iz mržnje, nego iz osjećaja da država gubi kontrolu nad vlastitim granicama.
Povijest Europe prepuna je migracija, ratova i osvajanja. Potreba za sigurnošću nije politički ekstremizam, nego jedan od najstarijih ljudskih instinkta. Kada ljudi vide prizore masovnih pokušaja ulaska preko granice, kod mnogih se javlja pitanje: može li država zaštititi vlastiti teritorij?
Upravo zato svaka nova migrantska kriza postaje najbolja izborna kampanja za političke opcije koje zagovaraju strožu kontrolu granica. Ironično, najveći saveznici europske desnice često nisu njezini političari, nego pogreške njezinih protivnika.
Možda je vrijeme da europske elite prestanu građanima objašnjavati što bi trebali misliti i počnu slušati što im građani poručuju. Jer demokracija ne funkcionira tako da se narod proglašava neprosvijećenim svaki put kada glasuje drukčije od želja političkih elita.
Ako Europa izgubi kontrolu nad svojim granicama, izgubit će i povjerenje vlastitih građana.
A kada nestane povjerenja, mijenja se i politička karta kontinenta.
crodex.net
