Kako su poruke “ako vam se ne sviđa, idite” i tvrdnje da Hrvati imaju “previše prava” postale dio političke svakodnevice u Bosni i Hercegovini?
Svježe pristigao iz zagrebačke monotone političke scene u kojoj je Radimir Čačić najveći ekscentrik, ulazim 2006. godine u čarobni svijet bosanskohercegovačke politike.
I to u sred kampanje za opće izbore.
Dobro pamtim očinski savjet borca za “100% BiH” Harisa Silajdžića Hrvatima: “ako vam se ne sviđa BiH slobodno idite”.
To je bio prvi put da neki političar tog ranga kaže tako nešto bilo kome. Danas je to postala uobičajena politička poruka Hrvatima pa više ne zvuči tako dramatično.
Ja se do tad i nisam osjećao nekim posebnim Hrvatom ali mi je poruka da “idem ako mi se ne sviđa” vrlo ružno sjela. Istovremeno su Bošnjaci kojima se “nešto ne sviđa” borci za bolje društvo.
Zašto bih napuštao zemlju ako mi se nešto ne sviđa?
Drugi put što se sjećam jasne uvrede Hrvatima s “državne razine” je izjava Bakira Izetbegovića da Armija BiH nije ubijala civile i rušila vjerske objekte.
Jarane, ubijala je i rušila.
Činila je to dovoljno intenzivno da se ne možeš praviti mutav kao da se nije dogodilo.
Imati drskost negirati zločine ustvari je poruka Hrvatima da se zločini nad njima ne računaju kao zločini. Tek izolirani incidenti. Ako ih je i bilo.
Da je institucionalno vrijeđanje Hrvata davno napustilo FaceBook komentare i internet forume demonstrirao je ministar vanjskih poslova Dino Konaković.
On smatra da “Hrvati imaju više prava nego što im pripada”.
Ne treba posebna interpretacija. Hrvatima pripada 5-6% svih prava koliko im priznaje državotvorna javnost.
Tako u javnosti operira nekoliko teza koje su proturječne ali vrlo jednoznačne u svojoj namjeri.
Prvo, Hrvata u BiH je 5-6%. Ali u institucijama ih je 30-40%.
Drugo, nacionalnost pri zapošljavanju ne smije biti kriterij. Osim kad treba zaposliti Hrvata kojeg je previše.
Treće, Hrvati kojih je 5-6%, i kojih je previše, koče razvoj BiH i glume da su nezadovoljni. Zbog toga trebaju napustiti zemlju.
Četvrto, Hrvati su agresori na BiH, koji su isključivo svojom krivicom spali sa 17 na 5%. Armija BiH nipošto nema nikakvu uloge u položaju i broju Hrvata iako je to pobjednička vojska.
Peto, ako imaju neke zahtjeve, Hrvati se trebaju za to boriti u Sarajevu gdje ih njihovom krivicom nema, i gdje sa svojih 5-6% nemaju nikakav realni utjecaj na Zakonodavnu vlast i gdje nikad neće ništa ostvariti i ako ostvare onda im je to previše i ako im se to tako ne sviđa nek napuste BiH.
A Hrvatska ako pisne ijednu to je agresija na BiH. A mi nismo ni najmanje krivi što nas tretiraju kao stoku na granici jer mi smo Hrvatima dali i više nego što im pripada iako su bili agresori a mi pobjednici koji su oslobađali Hrvatsku.
Ima smisla sve a?
Slanje šovinističkih poruka unutar javnog diskursa domaće političke scene i javnosti nije ništa novo. Ona traje jako dugo. Ipak zanimljivo je da ovakve poruke i izjave ne možete naći od 1996. do 2006.
Ovakva radikalizacija ima svoj početak.
Postoje ljudi, imenom i prezimenom, koji su legitimirali i potakli trenutni diskurs.
Kada šovinizam dolazi iz usta nekog tko je dio najviše zakonodavne i izvršne vlasti onda je to zeleno svjetlo za sve ostale da bezbrižno koriste iste i još gore poruke.
Silajdžić, Izetbegović i sada Konaković svjesno su radikalizirali bošnjačku scenu.
Državotvorna javnost u objektivnim komentarima je uvijek spremna odgovoriti “a šta kad je onaj vaš rekao to i to..”
Ja se ne sjećam da su se hrvatski političari ikad na ovaj način obraćali Bošnjacima. Bude tu provokacija, ali pozivanje na iseljenje, negiranje zločina i umanjivanje prava – nikad.
A sad od mene jedna uvreda svima koji se raduju smanjenju broja Hrvata, posebno u Središnjoj Bosni.
Hrvata je očito manje nego što ih je bilo. Ali Hrvati su vitalno stanovništvo koje posjeduje kapital, koje ostvaruje neometanu ekonomsku interakciju sa cijelim svijetom. Hrvati su snalažljivi i sposobni opstati i to što ih je manje ne ugrožava kvalitet njihovog života. Unatoč “državotvornim” politikama iz Sarajeva.
