Kada glumica koja je godinama zarađivala u Zagrebu odjednom otkrije da je “istorija” isključivo ono što joj propagandni film servira, onda to pokazuje elementarno ne poznavanje povijesti. Otkriva duboku ideološku netrpeljivost prema onima koji su je u Hrvatskoj primili s dobrodošlicom. Tvrdnja “nije sve politika, ovo je naša istorija” nije argument. To je retorički trik kojim se politički proizvod maskira u ontološku istinu. Kad netko kaže “ovo nije politika”, time upravo radi politiku: pokušava diskurzivno zatvoriti prostor za kritiku.
Aleksandari “nije dobro”, za nju je njezina emocionalna reakcija dokaz kvalitete. Ako ti je od nečega muka, to ne znači da je to remek-djelo.
Znači samo da si doživjela snažan afekt. U akademskom diskursu afekt nije argument. U propagandnom diskursu afekt je jedini argument.
Draško je u filmu prepoznao “esenciju zla.”
Ovo je najopasnija i intelektualno najsiromašnija rečenica. Pojam “esencije” pretpostavlja da postoji nepromjenjiva, inherentna priroda cijelog naroda. To je esencijalizam. Esencijalizam je upravo onaj misaoni mehanizam koji je u 20. stoljeću omogućio genocidne politike. Tvrdnja da ne postoji ništa usporedivo nije povijesna.
To je čista ideologija. Ideologija mržnje nije intelektualni doprinos.
Zokija je udario totalitarni refleks. Za Zokija je kritika filma = negiranje holokausta = doživotna robija. Ovdje se događa dvostruka zamjena:
Film se izjednačava s povijesnom istinom. Kritika filma se izjednačava s negiranjem zločina. Braniti film od kritike prijetnjom zatvora nije zaštita istine. To je zaštita dogme. I to je točno onaj mentalni sklop koji proizvodi totalitarne režime.
Svaki od ovih komentara dobio je stotine lajkova.
Stotine lajkova kao svojevrsni sociološki indikator.
Ti lajkovi pokazuju da ovaj dio javnosti više ne traži povijesnu istinu, već isključivo viktimizaciju kao instrument ideološke dogmatizacije. Viktimizacija ovdje nije sjećanje na žrtve. Ona je politički resurs.
Ona služi da se zatvori prostor za kompleksnost, da se kritika proglasi moralnim zločinom i da se cijeli narod svede na funkciju vječnog neprijatelja.
To je ista logika koja je 1990-ih godina, kroz mitomaniju i selektivno pamćenje, legitimirala politiku koja je uništavala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ista struktura mišljenja. Isti esencijalizam. Isti totalitarni refleks prema svakome tko narušava monolitnu sliku. Zaključak je stoga jasan: Ove reakcije nisu izraz povijesne svijesti. One su izraz ideološke ovisnosti o neprijatelju. I dok god se stotine lajkova dijele na takve rečenice, radi se o kolektivnom odbacivanju razuma u korist dogme. To je zapravo reprodukcija istog mehanizma koji je 1990-ih legitimirao politiku koja je dovela do rata i razaranja.
