Sotona nam šapće da nas je Bog zaboravio i da se stvari neće promijeniti. On bi htio da vjerujemo da je Bog zatvorio svoje uši na naš vapaj i ostavio nas da sami riješimo stvari.
Lako je postati obeshrabren. Dok nema odgovora na našu molitvu, sotona želi da mislimo da nas je Bog zaboravio i da mu nije stalo do naših potreba.
Čekanje je uvijek teško i često smo u čekaonici. Ustrajno molimo, ali nekad prođu dani, tjedni pa čak i mjeseci, a naše molitve nisu uslišane. Mislimo da nas je Bog zaboravio.
Možda će nas svakodnevne obveze zaokupiti tijekom dana, ali noću se teško oduprijeti tjeskobnim mislima. Brige nam izgledaju sve većima, a noć beskonačnom. Zbog zabrinutosti nam se čini nemogućim suočiti se s novim danom.
U Božjoj čekaonici
U Bibliji vidimo ljude koji čekaju na Boga. Noa je desetljećima čekao kišu. Sara, Ana i Elizabeta su strpljivo čekale vlastito dijete. Josip je čekao u zatvoru dok ga Bog nije oslobodio.
I poznati kralj David često se puta našao u Božjoj čekaonici. Dok čeka, David postaje sve malodušnijim. Osjeća se zaboravljenim i pita Boga:
“Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat’ na me?” (Psalam 13, 2-3)
Kada čekamo da Bog riješi našu situaciju ili odgovori na molitvu koju uporno ponavljamo, lako je postati obeshrabren. Želimo da Bog odgovori onda kada mi to želimo i na način koji mislimo da je najbolji za nas. Ali samo On zna kada je najbolje vrijeme za Njegov blagoslov.
Što sotona želi da mislimo dok nema odgovora na molitvu?
Sotona nam šapće da nas je Bog zaboravio i da se stvari neće promijeniti. On bi htio da vjerujemo da je Bog zatvorio svoje uši na naš vapaj i ostavio nas da sami riješimo stvari. Vjerujem da je danas najveća tragedija u tome što tako malo ljudi vjeruje u moć i učinkovitost molitve. Danas se može čuti mnoštvo Božjih ljudi kako se žale: “Molim se, ali ne dobivam odgovore. Molio sam toliko dugo, jako, bez ikakvih rezultata. Sve što želim je vidjeti malo dokaza da Bog mijenja stvari. Stvari se odvijaju kao i obično – ništa se ne događa. Koliko dugo moram čekati?”
Mnogi su u napasti da počnu očajavati. Zašto čitati Bibliju? Zašto odlaziti u crkvu i susretati druge vjernike? Zašto više odlaziti u svoju klijet i razgovarati s Bogom? No, duhovnu snagu i ohrabrenje najviše trebamo baš onda kada čekamo. To nam pomaže da ostanemo postojani i osjetljivi na vodstvo Duha Svetoga.
Psalmist je imao lijek. Usredotočio se na sve što je znao o Božjoj ljubavi, podsjećao se na prijašnje blagoslove i odlučio je slaviti Boga koji ga neće zaboraviti.
Nemojte se obeshrabriti kad čekate Boga. Imajte na umu da strpljenje oblikuje karakter i važan je dio vašeg duhovnog rasta.
Naša duša čeka Gospoda: On nam je pomoćnik i zaštitnik! (Psalam 33, 20)
Čekanje na Boga više je od pukog sjedenja i promatranja sata. To je poziv da vjerujemo u Njegovu mudrost i u Njegov plan, pogotovo kad ostanemo u magli. Pazimo da Boga, kao što je to činio Job, ne optužujemo za nezainteresiranost za naše potrebe i molbe. Job se žalio: “K Tebi vičem, al’ Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al’ Ti i ne mariš” (Job 30, 20).
Sve dok vam Bog ne otvori sljedeća vrata, hvalite Ga u hodniku. (Nepoznat autor)
