Slobodni svijet često živi u zabludi da prisila ima svoju granicu; da ljudsko biće teži slobodi i da, onog trenutka kada je pojedincu i grupi povrijeđeno dostojanstvo, slijedi pobuna i krah režima prisile.
Ali mnogo je primjera kroz povijesti gdje režimi opstaju trajno. Jedino što je potrebno za opstanak prisile jeste – dovoljno prisile.
Zabluda da će se “narod probuditi” obično nadživi svoje sanjare.
Spoznaja da pripadnici tvog naroda moraju doći na predizborni skup, da moraju glasovati kako im se kaže i da pri tom ne smiju otvoreno reći svoje mišljenje, poražavajuće je.
Hrvatski narod nije suočen sa stvarnom prisilom jer Dragan Čović nema realne mehanizme natjerati nekog na svoj glupi predizborni skup. On nema načina saznati za koga ste glasovali i stvarno nema nikakav represivni aparat da nekom uskrati pravo na mišljenje.
Ali naš čovjek ipak pristaje na ovu otmicu.
To je logična posljedica ponašanja naroda nakon uspješne otmice stranke u kojoj više ne postoji ni jedan funkcionalan organ stranke koji smije donijeti bilo kakav stav ili mišljenje bez klimoglava Predsjednika.
Nedavno je član Predsjedništva stranke Marinko Čavara upadljivo izbjegao potvrditi da će stranka blokirati formiranje vlasti ako se ne izmjeni Izborni zakon, inače politički cilj iznad svih ciljeva.
Da bi onda nekoliko dana poslije Dragan Čović nedvosmisleno izjavio da je blokada vlasti realna opcija.
Čavara to nije smio reći prije Čovića.
Sada smije.
HDZ kao stranka sigurno nije raspravljala o ovom pitanju u međuvremenu. Stranka je jednostavno privatizirana. Oteta.
Međutim, najnehumaniji oblik otmice je otmica Darijane Filipović.
Darijana je klasični proizvod Čovićeve politike. Dva mandata u parlamentu i 16 godina po različitim stranačkim sastancima nisu rezultirali spretnom i dovitljivom političarkom koja se neustrašivo bori za prava svog biračkog tijela i naroda.
Radi se o političarki koja šuti i radi što joj se kaže.
Kao takva je zaista idealna za svaku poziciju, pa i onu gdje je potreban najborbeniji kadar.
Međutim vidljivo je da kandidatkinju politika ne zanima. Ona se tu našla vrtlogom života. Ona svoj politički napredak može zahvaliti isključivo lojalnošću i povjerenjem koju Čović ima u nju.
Ona nije mogla odbiti ponudu da bude kandidatkinja. Ona to duguje Čoviću.
On je vlastiti monopol nad njenim životom zlouporabio da je isturi na najneugodniju poziciju za jednu ženu.
U patrijarhalnom i vulgarnom društvu u kakvom živimo, nezahvalno je biti političarka. Svaka žena u politici izložena je ružnim komentarima, najčešće usmjerenim na njene fizičke karakteristike.
Nema političara, a političarke još manje, imunog na stalne uvrede. Svaka uvreda ostavlja trag, koliko god ih ignorirali.
Takvom svijetu Čović je izložio Darijanu.
Njena politička karijera u potpunosti je vezana za njegovu ličnost pa je stoga i kompletno ovisna o svemu onom što Čović jeste i što će biti. Ovo uključuje i sve životne hipoteke koje On nosi sa sobom.
Darijana, da zaista voli politiku, jasno bi to pokazala do danas. Ona bi se upuštala u polemike, ona bi imala jasne ciljeve, ona bi imala nedvosmislene stavove. Ništa od toga nema.
Ona je poslušna prema Čoviću i svojim voditeljima kampanje. Ni u jednom trenutku nije pokazala svoje lice. Nismo čuli ni jedan njen politički stav i opravdano sumnjam da ga ima.
Darijana u kampanji nije izašla iz Čovićeve sjene. Ona je oteta kako bi poslužila nekoj svrsi.
Kao što je oteta i stranka i narod.
Svi imaju svoju svrhu.
I svi pristaju na to vjerujući da drugačije ne može i ne treba biti. Ali ovaj režim prisile je fikcija. Ljudi samo trebaju shvatiti da im otmičar ne može ništa.
