Kad se odgovornost podrazumijeva, požrtvovnost zaboravlja, a samodestrukcija proglašava dokazom dubine, vrijeme je da se zapitamo kakve uzore nudimo društvu.
Događa nam se kolektivna šimlešizacija društva. Pod parolama razumijevanja i „samo ljubavi” sve se češće zamagljuje razlika između suosjećanja s čovjekom i veličanja svega što je činio.
Nekada smo se barem načelno divili disciplini, samoodricanju i ljudima koji su preuzimali odgovornost kada je bilo najteže. Danas dio javnog prostora kao da više fascinira čovjek koji je podlegao vlastitim slabostima nego onaj koji se s njima cijeli život borio.
Prvoga se proglašava „neshvaćenom veličinom”. Drugoga se jedva primjećuje.
A usudite li se propitati takva mjerila, odmah stiže presuda: nemate dovoljno širine, dubine ni umjetničkog senzibiliteta. Tako se rasprava zatvara prije nego što je počela. Divljenje postaje obvezno, a pitanje odgovornosti nepristojno.
Tu vrijedi zastati pred imenom Mile Blaževića – Čađe.
U Strugi Banskoj, 26. srpnja 1991., Čađo je žrtvovao život u napadu na oklopljeno vozilo ispred kojega su agresori tjerali zarobljene civile kao živi štit. Njegov čin, zajedno sa žrtvom Željka Filipovića, ostao je zabilježen kao primjer iznimne hrabrosti i požrtvovnosti.
Takva žrtva zaslužuje puno više prostora u našem javnom pamćenju. Ona govori o čovjeku koji je u najtežem trenutku tuđe živote stavio ispred vlastitoga.
Umjetnički talent Gorana Bareta zaslužuje priznanje. Ljudska patnja zaslužuje suosjećanje. Ali ni talent ni patnja sami po sebi nisu potvrda moralne veličine. O posljedicama nečijih postupaka smije se govoriti i kada nam se sviđaju njegove pjesme, knjige ili javni nastupi.
Društvo koje želi odgovorne ljude mora ih znati i prepoznati: roditelje koji nose obitelj, ljude koji drže riječ, one koji obuzdavaju vlastite porive i ne prebacuju cijenu svojih odluka na druge.
Upravo bi nam ljudi poput Mile Blaževića – Čađe trebali biti uzori. Njihova hrabrost, odgovornost i spremnost na žrtvu trebale bi biti vrijednosti koje prenosimo djeci. Uz njih i svi oni koji svakodnevno, bez kamera i pljeska, pošteno rade, podižu obitelji i drže riječ.
Ako želimo bolje društvo, moramo jasno pokazati kakve ljude cijenimo i zbog čega. Čađo je vlastitim životom zaštitio druge. Takav čovjek zaslužuje mjesto u našim školama.
Izvor:Ivan Pokupec
