Ovom bi se mjerom istodobno postiglo nekoliko ciljeva:
- demografski poticaj i veća sigurnost obitelji
- početni kapital za svako dijete
- bolji prinos na štednju građana
- veća konkurencija bankama za depozite
- usporavanje prekomjerne kreditne ekspanzije
- manji pritisak na inflaciju i cijene nekretnina
- veća financijska pismenost građana
- bolja raspodjela osobne imovine između depozita, nekretnina, obveznica i dionica
- razvoj domaćeg tržišta kapitala
Hrvatski građani drže oko 42 milijarde eura depozita u bankama. Oko 30 milijardi je na računima po viđenju uz kamatu blizu nule, a oko 12 milijardi oročeno uz prosječnu kamatu od približno 1,3 posto. Uz sadašnju inflaciju vrijednost te štednje realno pada, dok banke dobivaju vrlo velik i vrlo jeftin izvor financiranja. Dio viška plasiraju u inozemstvo, a dio koriste za kreditiranje stanovništva.
Stambeni i nenamjenski krediti u Hrvatskoj rastu brže nego u većini europodručja, a kamate na kredite među nižima su u europodručju. Ta kombinacija potiče potrošnju, inflaciju i rast cijena nekretnina. Stanovanje postaje sve manje dostupno ljudima bez naslijeđene nekretnine ili pomoći roditelja.
Država je već pokazala da može utjecati na tu situaciju. Kad su prije nekoliko godina izdane prve narodne obveznice i trezorski zapisi za građane, kamate na oročene depozite bile su gotovo nula. Građani su masovno prihvatili sigurnu alternativu s višim prinosom, pa su banke morale podići kamate na oročenu štednju iznad dva posto. Mehanizam, dakle, djeluje. Problem je što nije nastavljen sustavno: narodne obveznice tretirane su kao povremeni način financiranja države, a ne kao trajni instrument konkurencije bankama. Kad je pritisak oslabio, kamate na oročene depozite vratile su se na približno 1,3 posto.
Zato predlažem novu fazu narodnih obveznica, s jasnom namjenom i dugoročnom politikom iza nje.
𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐠𝐫𝐚𝐦 𝐢𝐳𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐨
Država bi u prvoj fazi izdala narodnu obveznicu od oko 500 milijuna eura, primjerice uz kamatu od 3,1 posto, dostupnu građanima uz jednostavan postupak i mali minimalni ulog. Prikupljenim novcem otvorio bi se poseban investicijski račun za djecu: svako obuhvaćeno dijete dobilo bi početnih 5.000 eura. Program bi u prvoj fazi obuhvatio djecu rođenu 2024., 2025. i 2026. godine, ukupno oko 100.000 djece, što odgovara iznosu od oko 500 milijuna eura.
Treba razlikovati dvije stvari. Građani koji kupuju obveznicu posuđuju novac državi i za to dobivaju kamatu. Država zatim iz proračuna uplaćuje 5.000 eura na račun svakog djeteta. Dijete ne dobiva prinos obveznice, nego vlastiti kapital koji se ulaže prema odabranom modelu.
Novac na dječjem računu bio bi zaključan do 18. godine i ne bi se mogao koristiti za redovnu potrošnju roditelja. Ne bi smio stajati na računu po viđenju uz nula posto, nego bi morao biti uložen u jedan od dopuštenih oblika: oročenu štednju, državne obveznice i trezorske zapise, kvalitetne obvezničke fondove, široko diverzificirane i jeftine dioničke fondove ili kombinirane fondove prilagođene dobi djeteta.
Roditelji koji sredstva ne bi sami rasporedili u roku od tri mjeseca od uplate bili bi lutrijom raspoređeni u jedan od tri fonda, po istom načelu kao kod mirovinskih fondova. Tim fondovima upravljali bi domaći i strani upravitelji fondova odabrani javnim natječajem, po uzoru na mirovinske fondove, ali uz strože kriterije: niže naknade, potpunu transparentnost i strukturu ulaganja prilagođenu dobi djeteta. Država bi ograničila naknade i zabranila skupe, netransparentne ili pretjerano rizične proizvode: bez financijske poluge, složenih izvedenica i kriptoimovine.
Roditelji bi mogli dodatno uplaćivati, primjerice do 3.000 eura godišnje. Prinos unutar računa ne bi se oporezivao dok su sredstva zaključana. Početna uplata i godišnji limit usklađivali bi se s inflacijom, jer nije važan samo nominalni iznos za 18 godina, nego njegova kupovna moć. Godišnji izvještaj zato bi prikazivao nominalnu vrijednost, ukupne uplate, prinos, plaćene naknade te vrijednost i prinos nakon inflacije.
𝐅𝐢𝐧𝐚𝐧𝐜𝐢𝐣𝐬𝐤𝐚 𝐩𝐢𝐬𝐦𝐞𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐬𝐭𝐫𝐮𝐤𝐭𝐮𝐫𝐚 𝐢𝐦𝐨𝐯𝐢𝐧𝐞
Velik dio građana danas ostavlja novac u banci bez aktivne odluke: nominalni iznos se ne smanjuje, pa nastaje dojam da je vrijednost sačuvana, iako je inflacija postupno smanjuje. Kad bi gotovo svaka obitelj imala dječji investicijski račun, roditelji bi morali uspoređivati depozite, obveznice, fondove i dionice po prinosu, riziku, likvidnosti i naknadama. Tko počne razmišljati kako uložiti dječjih 5.000 eura, vjerojatno će drukčije pogledati i vlastitu štednju koja godinama stoji uz kamatu blizu nule.
Hrvatska kućanstva većinu imovine drže u nekretninama i depozitima, a malo u obveznicama i dionicama. Posljedica su koncentracija imovine, slabo tržište kapitala i usmjeravanje nove štednje u dodatne nekretnine. Ovaj program počeo bi stvarati drukčiju kulturu, u kojoj nekretnina ostaje važan dio imovine, ali ne i jedini oblik dugoročne sigurnosti, a štednja ne trune u bankama.
𝐔č𝐢𝐧𝐚𝐤 𝐧𝐚 𝐛𝐚𝐧𝐤𝐞 𝐢 𝐤𝐫𝐞𝐝𝐢𝐭𝐧𝐢 𝐜𝐢𝐤𝐥𝐮𝐬
Emisija od 500 milijuna eura sama ne mijenja bankovni sustav, niti mora. Njezina važnost je u signalu. Ako građani brzo upišu cijelu emisiju, banke neće gledati samo tih 500 milijuna, nego mogućnost da građani u sljedećim godinama premjeste više milijardi eura iz depozita u obveznice i druga ulaganja. Tada moraju odlučiti hoće li nastaviti gubiti depozite ili ponuditi bolje kamate.
Više kamate na depozite povećavaju trošak financiranja banaka. Dio bi pokrile manjom dobiti, dio bi se prenio na cijenu kredita, čime bi se usporio rast stambenih i nenamjenskih kredita te smanjio pritisak na potrošnju, inflaciju i cijene nekretnina.
Hrvatska kao članica europodručja ne određuje ključne kamatne stope; to radi ECB za cijelo europodručje, iako se okolnosti među državama znatno razlikuju. Ministarstvo financija ovim programom ne bi zamijenilo središnju banku, ali bi dobilo domaći instrument utjecaja na cijenu štednje, izvore financiranja banaka i brzinu kreditne ekspanzije. To je koristan dodatni alat u razdoblju kada Hrvatska ima višu inflaciju i brži rast kredita od većine europodručja.
𝐃𝐞𝐦𝐨𝐠𝐫𝐚𝐟𝐬𝐤𝐢 𝐮𝐜č𝐢𝐧𝐚𝐤, 𝐫𝐞𝐚𝐥𝐧𝐨
Pet tisuća eura zaključanih do punoljetnosti neće roditeljima danas platiti vrtić ni veći stan, pa sama mjera neće preokrenuti pad broja rođenih. Može, međutim, djelovati na dugoročnu sigurnost. Roditelji ne računaju samo trošak prvih godina, nego i hoće li dijete moći studirati, pronaći stan i započeti samostalan život. Početni kapital od rođenja smanjuje dio te nesigurnosti i daje svakom djetetu imovinu koja ne ovisi isključivo o imovini roditelja, što je posebno važno u Hrvatskoj, gdje položaj mladih uvelike određuje imovina obitelji.
Želi li se dodatno potaknuti broj rođenih, osnovni iznos može ostati jednak za svako dijete, uz dodatak za drugo i treće.
𝐊𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐭𝐨 𝐤𝐨š𝐭𝐚
Uplata od oko 500 milijuna eura na račune djece bila bi rashod države i povećala bi deficit; izdavanje obveznice od 500 milijuna povećalo bi javni dug. Mjera nije besplatna. No država se i danas zadužuje i redovito refinancira dug, a buduće emisije narodnih obveznica mogu zamjenjivati dug koji bi inače kupile banke, fondovi ili strani ulagači.
Za taj početni trošak država bi istodobno stvarala kapital nove generacije, jačala konkurenciju za depozite, poboljšavala položaj štediša, usporavala kreditnu ekspanziju, razvijala domaće tržište kapitala i podizala financijsku pismenost.
Hrvatska je već dokazala da narodne obveznice mijenjaju ponašanje banaka. Sada taj alat treba pretvoriti u trajnu politiku povezanu s najvećim dugoročnim problemima zemlje: padom broja stanovnika, nedostupnim stanovanjem i lošom raspodjelom osobne imovine.
Nenad Bakić
crodex.net
