Poskok.Info analizira jednu od najčešće ponavljanih teza o ratu u BiH i tvrdi da Herceg-Bosna nije bila predmet političke trgovine za Krajinu. Prema njegovu viđenju, Hrvati su u Federaciju BiH unijeli Herceg-Bosnu vjerujući da će zauzvrat dobiti punu ustavnu ravnopravnost, no taj je dogovor kasnije sustavno izigravan.
Godinama se po hrvatskim političkim birtijama, sarajevskim salonima i zagrebačkim moralnim praonicama ponavlja jedna zgodna teza: Herceg-Bosna je ugašena zato da bi Hrvatska dobila Krajinu. Eto,. ko biva, netko je uzeo kartu, stavio prst na Knin, pa drugi prst na Mostar, i rekao: dedera ovo za ono. Vi nama Krajinu, mi vama Herceg-Bosnu. Diplomacija kao pijaca u Čapljini, samo bez bostana. I to bi rvacka raja tribala popušiti.
Zvuči jednostavno. Zato je i opasno.
U politici najviše lažu one rečenice koje zvuče kao da ih svatko može razumjeti za tri sekunde.
Republika Srpska Krajina nije ugašena za pregovaračkim stolom. Ona je vojno poražena. Samoporazila se. Otišla je prije boja. Nestala je jer je izgubila rat protiv države koju je četiri godine pokušavala raskomadati. Nakon poraza nije dobila srpskog člana Predsjedništva Hrvatske. Nije dobila paritet u Vladi. Dom naroda u kojem Srbi sami biraju svoje predstavnike. Pravo veta. Nije dobila ustavne mehanizme zaštite. Nništa što bi nalikovalo na političku konstitutivnost. Zašto? Zašto?
Zato što se ne možeš četiri godine boriti da država ne postoji, pa onda, kad izgubiš, tražiti da te ta ista država nagradi za pokušaj vlastite likvidacije. Možeš, naravno. Balkan je pun ljudi koji pale kuću pa traže da ih se upiše kao suvlasnike dnevnog boravka. Ali ozbiljna država na to ne pristaje.
Krajina je pala jer je poražena.
Republika Srpska nije pala jer nije vojno poražena u BiH.
To je prva stvar koju treba zapamtiti.
Srbi su u Hrvatskoj izgubili rat. U BiH ga nisu izgubili do kraja.
Nakon pada Krajine čak su dodatno koncentrirali vojnu, političku i demografsku energiju u Bosni i Hercegovini. Paradoksalno, pad Krajine je učvrstio Republiku Srpsku. Krajina je, na neki način, ugrađena u bedeme Republike Srpske. Ono što je izgubljeno na zapadu Hrvatske, sabijeno je, vojno i politički, u istočni i sjeverni bosanski prostor. Zato je Republika Srpska mogla preživjeti Dayton. Nije nagrađena zato što je bila dobra. Preživjela je zato što nije bila slomljena.
A Herceg-Bosna?
Tu počinje ono što se kod nas obično ne razumije, jer je za razumijevanje potrebno više od parole i malo manje od nervnog sloma.
Herceg-Bosna nije ugašena kao poraženi projekt. Nije pometena vojskom. Nije joj pobijena politička kičma na bojištu. Naprotiv, Hrvati su u tom trenutku bili vojno uspješni, politički potrebni i strateški neizbježni. Zapravo pobjednici rata. U BiH su obranili svoje prostore, crte koje drugi nisu mogli držati, spašavali i nehrvatske prostore, otvorili put završnim operacijama i bili ključni saveznik US bez kojega Clinton rat nije mogao završiti. Nakon Splitskog sporazuma i završnice rata, zapadna diplomacija nije gledala Hrvate u BiH kao poraženu stranu. Gledala ih je kao američke vojnike na terenu. Nisu se obratili za pomoć mudžahedinima koje će dovesti upravo oni u BIH 1992. Obratili su se Hrvatima.
Malo koji narod u BiH je u tom trenutku kod zapadnih saveznika imao takvu političku vrijednost kao Hrvati.
Srbi su bili označeni kao glavni rušitelji Bosne i Hercegovine. Ali kao netko tko je opstao. Sjedaju za stol kako pobunjenici protiv principa jedan čovjek jedan glas i ostaju dio novog Ustava. Bošnjaci su bili potpuni luzeri, bez iti jedne jedine ozbiljne vojne pobjede, sami nisu mogli vojno riješiti rat. Hrvati su bili most. Vojno učinkoviti, politički nužni, zemljopisno presudni i diplomatski korisni. Spasili su mnoge karijere u Washingtonu, Bruxellesu i europskim uredima gdje su se godinama pisale rezolucije, dok su na terenu ljudi ginuli, jer tako nekako izgleda međunarodna zajednica kad ozbiljno radi svoj posao: prvo napiše zabrinutost, onda traži nekoga tko ima tenk.
Zato je pitanje: ako Herceg-Bosna nije vojno poražena, zašto je onda ušla u Federaciju?
Odgovor nije: zato što je zamijenjena za Krajinu.
Odgovor je: zato što je to logično. Zato što su Hrvati vjerovali da Muslimani drže do riječi. I da ovim potezom Herceg-Bosnu ne gase, nego je ulažu u veći i bolji ustavni aranžman.
To je bila velika hrvatska zabluda. Tada nismo znali što je Hudejbijska prevara u Islamu. Danas znamo.
Herceg-Bosna je položena kao zalog mira. Ali još preciznije, Hrvati u BiH su je svjesno uložili. Uložili su teritorijalnu ekskluzivu kako bi dobili ustavnu ravnopravnost na širem prostoru. Uložili su manji, uži, ratom obranjeni hrvatski prostor kako bi dobili Federaciju u kojoj praktički polovica BiH postaje i hrvatski politički prostor. Ne ekskluzivno hrvatski, nego zajednički, ali s tvrdim jamstvima pariteta, konstitutivnosti, Doma naroda, vlastitih predstavnika i mehanizama zaštite. Kad kažemo obranjeni to izgovaramo u činjenici da Hrvati u BIH nisu imali niti jedne vojne ofenzive koja bi se mogla nazvati okupacijskom. Ne postoji akcija HVO-a u kojoj se napada neko područje koje je dominantno bošnjačko ili srpsko. Osim ulaska HVO-a u Bihać. Al to se dogodilo slučajno i uz vapaje Dudakovića i Izetbegovića. U Zagrebu je javljeno da je Dudaković van sebe i da ne može dočekati dan kada će s vojskom ušetati u Kladušu i oslbooditi to mjesto od Muslimana. Malo je vojskovođa doista koji su u jedan dan protjerali toliki muslimanski živalj s vlastitih im ognjišta u drugu državu. Ni Ratko Mladić kažu nije to uspio tako. U jedan dan.
Širenje HRHB na 51% BIH 1994. i 1995. hrvatskoj javnosti u BiH nije predstavljeno kao kapitulacija. Predstavljalo se kao nagrada.
I tada je to čak imalo logike. Biti faktor na 51% BIH u entitetu koji će prirodno biti u savezu s Hrvatskom i EU, činilo se kao trajno rješenje. Nitko normalan nije vjerovao da će glupi Alija biti nakon rata , u miru, gluplji nego što je bio u ratu, i da će se umjesto Hrvatia i Europi, okrenuti Iranu.
A onda je došla Pogorelica. I sve je bilo jasno kud plovi federalna podmornica.
Koji bi hrvatski predstavnik , doista, u tim trenucima u tom trenutku rekao: ne, ne vjerujemo ni Americi, ni Europi, ni potpisima, ni jamstvima, hoćemo samo ono što držimo vojskom?
Takav bi odmah bio proglašen remetilačkim faktorom, nacionalistom, rušiteljem mira i čovjekom koji ne razumije “novu Bosnu i Hercegovinu”. A “nova Bosna i Hercegovina” je tada bila najskuplja zapadna marketinška kampanja na Balkanu, dakle svetinja koju nije smio dirati nitko osim onih koji su je kasnije sustavno kvarili.
Zato su Hrvati prihvatili Federaciju.
Ne zato što su mislili da se odriču svega. I da su budale. Nego da ih se nagrađuje za muku koju su podnijeli. Što po ratištima u RH što u BIH. Pa sam Pauk je poginuo ako se danas gleda za interese Bošnjaka. Mrkonjić i Šipovo, gdje je ostavio život, mijenjani su naime za područja oko Sarajeva i Goražda.
Tu dolazimo do druge teze: je li Federacija stvorena kao amortizer džamahirije? To je drugi pravac propagande o “gašenju” HercegBosne.
Da, Zapad se bojao islamskog radikalizma u BiH. To nije nikakva teorija zavjere. U ratu su u BiH došli mudžahedini, formirane su mreže, nastali su centri moći koji nisu bili ni europski, ni građanski, ni naročito zainteresirani za sekularnu BiH. Washington i Bruxelles, koji su Al Qaedu doveli u Sarajevo, u Titovu, bojalil su se vikend turista s bombicama u džepovima koji šetaju onkraj njihovih ćerki po Strasbourgu. Nisu htjeli malu europsku Gazu u srcu Balkana, samo što se tada to nije govorilo tim riječima jer je diplomacija vještina da se istina kaže tako da nitko ne shvati odmah.
Ali je li Herceg-Bosna ugašena da bi se “islamski element opustio”, da bi na hrvatskom prostoru niknule džamije i da bi se džamahirija širila pod zapadnim patronatom?
Ne baš.
To je pregrubo i promašuje glavnu arhitekturu. A i džamije tradicionalno nekako neće da niču po kamenjarskim područjima bez pitke vode.
Zapad je htio spriječiti da bošnjačka ratna politika doživi potpuni slom i da se SDA uguši u krvi i islamskoj revoluciji. Da na čelo Bošnjaka dođu upravo vođe onog džihada koji je upravljao Sedmom Muslimanskom i El Mudžahidom. Upravo su procjene CIA-e bile da bi u slučaju poraznog kraja rata Alija mogao biti smijenjen samo od proiranskih elemenata u zemlji koji bi ga optužili za izdaju te potpuno radikalizirali i obične Bošnjake.
Zapad je htio državu koja može biti prikazana kao multietnička, građanska, mirovna i europska. Htio je završiti rat bez priznanja da je Cutileirov plan, onaj od početka rata, možda bio realniji od svih kasnijih krvavih improvizacija. Jer ništa toliko ne vrijeđa međunarodne posrednike kao mogućnost da je rješenje postojalo prije nego što su oni potrošili četiri godine i tisuće života da dođu do istog zida.
Bošnjačka politika 1995. nije mogla izići pred svoj narod s kartom na kojoj Srbi imaju Republiku Srpsku, Hrvati imaju jasno označenu hrvatsku jedinicu, a Bošnjaci ostaju s dvije nepovezane enklave i manje nego što bi imali da se prihvatio Cutileirov plan. To bi bio politički bankrot vrha SDA. Narod bi pitao: za što smo se borili? Zašto nismo prihvatili ono što je bilo ponuđeno prije rata? Zašto smo prošli pakao da bismo završili u lošijoj geometriji? A Teheran bi preuzeo kontrolu nad Bošnjacima. Potpuno.
Taj trenutak Zapad nije htio.
Zato je Federacija bila bošnjački politički respirator.
Ona je omogućila da se teritorijalni poraz ambicija predstavi kao početak građanske, multietničke, europske BiH. Omogućila je SDA vrhu da kaže: nismo dobili dvije enklave, dobili smo Federaciju. Nismo izgubili prostor, stvaramo zajednički entitet. Nismo poraženi, gradimo državu. ABIH je pobjednik.
I SDA to od tada čini. Iako stoji činjenica da je jedini grad koji je ta Armija osvojila bilo područje s kojeg su protjerani Muslimani Zapadne Bosne, od 1995 do danas uporno se ponavlja kako je najluzerskija vojska u povijesti čovječanstva zapravo sve nas pobijedila. Samo mi tog nismo nikako svjesni.
Hrvati su u toj konstrukciji trebali biti i saveznik i korektiv i amortizer.
Ali ne amortizer džamahirije u smislu da će hercegovački načelnik iz općine kontrolirati islamske centre, mudžahedinske mreže i globalne ideološke tokove. To je smiješno. Ako Francuska, Amerika i Britanija teško nadziru radikalne islamske centre na vlastitom teritoriju, onda je teško vjerovati da će to raditi neki hrvatski ministar iz Federacije s dva pomoćnika i službenim autom koji ne pali kad padne kiša. Ako Washington u trenutku napada na WTC pojma nema da su tu i 4 Alijina vojnika, kako će to znati šefica matičnog ureda iz Čapljine?
Amortizer je bio politički, ne policijski.
Hrvati su Federaciji davali zapadni, kršćanski, europski, pluralni i institucionalni okvir. Šansu za turizam. Dođite bola, nismo svi tekbirlije.
Davali su joj strukturu koja se mogla prodati kao zajednička. Davali su Zapadu dokaz da nije stvorio bošnjačku nacionalnu jedinicu, nego federaciju dva konstitutivna naroda.
Drugim riječima, Hrvati nisu bili pozvani da čuvaju džamije. Pozvani su da čuvaju privid ravnoteže.
I u početku su za to ali i za vojne uspjehe, s daleko najmanjim koeficientom protjeranih, onih drugih i trećih, s najvećim postotkom povratka, drugih i trećih, dobili velika prava. Paritet. Dom naroda. Predsjednika Federacije. Potpredsjednike. Ustavnu konstitutivnost. Mehanizme zaštite. Snažnu poziciju na razini države,
To je bio vrlo dobar ugovor na papiru.
Problem je nastao kasnije, kada se počelo raditi ono što se na Balkanu uvijek radi s dobrim ugovorom: prvo ga se svečano hvali, onda ga se malo rastegne, zatim ga se tumači, pa ga se promijeni dekretom, pa ga se izigra praksom, pa se na kraju žrtvi kaže da je problem u njezinoj nervozi.
Tako se Federacija, koja je Hrvatima predstavljena kao nagrada, sve češće pretvarala u mehanizam razvlašćivanja. Muslimani su potom poslali Hrvate u Haag iako je Splitski sporazum, kada je nastala FBIH podrazumijevao međusobnu amnestiju. Tako SDA u Haag šalje ljude s kojima je 1995 zajedno, vojno oslobađala Bihać i Zapadnu Bosnu. Hudejbijska izdaja bez premca.
Dom naroda se pokušavalo isprazniti. Hrvatsko predstavljanje relativizirati. Paritet pretvoriti u folklor. Konstitutivnost svesti na lijepu riječ iz preambule. Hrvate gurati u položaj da budu suvlasnici na papiru, a podstanari u praksi. I još im se uz to objašnjavalo da bi trebali biti zahvalni, jer eto, nisu nestali.
Ali hrvatska prava nisu nestala.
To je važno ponavljati.
Hrvatska ravnopravnost u Federaciji i BiH nije milost većine. Nije bošnjački poklon niti hrvatska molba. Ona je temeljni dio ustavne konstrukcije. To što su Hrvati privremeno izgurani iz pune konzumacije svojih prava kroz OHR intervencije, izborne manipulacije i majoritetsku praksu, u praksi svih propalih majorizatorskih projekata je zapravo skroz normalno i očekivano. Ali ne znači da tih prava nema. To znači da su ona suspendirana u praksi, ali ne i izbrisana u temelju.
Jedno je nemati pravo. Drugo je imati pravo koje ti netko pokušava ne dati koristiti.
Hrvati u BiH su u ovoj drugoj poziciji.
Zato je opasna i stalna hrvatska kuknjava da su Hrvati najveći gubitnici rata. U političkoj svakodnevici često izgledaju kao gubitnici. U medijima, institucijama, imenovanjima, diplomatskim krugovima i javnom prostoru često jesu potisnuti. Ali u temeljnom ustavnom ugovoru oni nisu gubitnici. Naprotiv.
To nije malo.
To je ogroman kapital koji OHR niti itko ne smije taknuti. Jer bi to bilo novo Kosovo. Presedan. Šaranje po međunarodnom poretku.
Zadatak hrvatske politike nije da stalno plače nad time kako je sve izgubljeno.
Najveća opasnost za Hrvate nije da im netko silom ukine prava koja su upisana u Ustav. Najveća opasnost je da se pojavi neki hrvatski lider koji će, u ime relaksacije odnosa, europskog puta, funkcionalnosti Federacije ili nekog novog diplomatskog božanstva, sam potpisati brisanje tih prava. To se ne smije dogoditi. Jer ono što je oteto može se vratiti. Ono što sam potpišeš da ti ne pripada, to se vraća mnogo teže.
Zato Herceg-Bosnu ne treba promatrati kao mrtvu kartu na zidu ni kao nostalgiju za ratnim uredima, pečatima i uniformama.
Treba je gledati kao ulog koji je tu pred nama. U Ustavu FBIH i BIH.
Hrvati su 1994. i 1995. vjerovali da ulažu manje kako bi dobili više.
Uložili su teritorijalnu ekskluzivu da bi dobili ustavnu ravnopravnost na širem prostoru. Ta oklada je u praksi često izigrana. Ali u temelju nije poništena.
I tu je razlika između Herceg-Bosne i Krajine.
I HercegBosne i Fedderacije u kojoj mi nešto kao amortiziramo.
Herceg-Bosna od onog što je potpisala nije izgubila u ustavnom tekstu niti slova. Izgubila je u praksi onoliko koliko su partneri i jamci izigrali ugovor koji je trebala dobiti kao nagradu.
No Ugovor je tu. Ne smije ga nitko taknuti.
Nije Federacija stvorena zato da Hrvati nadziru islamske centre, nego da se bošnjački politički prostor ne pretvori u ekskluzivnu nacionalnu ili ideološku jedinicu. Hrvati su u Federaciji trebali biti drugi stup, zapadni korektiv, ravnoteža i dokaz da to nije bošnjačka država u malom. Zauzvrat su trebali dobiti punu ravnopravnost.
I zato pitanje nije: zašto je Herceg-Bosna ugašena? Jer nije.
Pitanje je: zašto nagrada koja je Hrvatima obećana nikad nije isplaćena do kraja?
Zato što se Hrvati ne dižu na ustanak protiv ovog poretka. OHR poretka. Jedan jači ustanak, blokada ulica, vraća ustavno štivo u poziciju da ono ili radi ili se razilazimo.
Jer Hrvati nisu u Federaciju ušli kao poraženi.
Ušli su kao suvlasnici.
Jer realno, Armija BiH, uza sav mitološki sloj kojim je kasnije obložena, nije završila rat kao vojska velikih strateških pobjeda. Imala je nekakvu kakvu takvu hrabrost, žrtvu, imala je obranu pojedinih prostora, ali nije vojno riješila rat. Nije slomila Republiku Srpsku. Nije spojila bošnjačke prostore. Nije sama otvorila put Daytonu. Bez hrvatskog vojnog i političkog faktora, završnica rata izgledala bi bitno drukčije. To je činjenica koju bošnjačka propaganda teško podnosi, jer joj remeti omiljenu sliku u kojoj su svi drugi ili agresori ili dekoracija.
I zato je današnji hrvatski zahtjev u BiH zapravo vrlo jednostavan.
Hrvati danas ne traže milost niti da im netko iz Sarajeva, Zagreba, Bruxellesa ili Washingtona velikodušno udijeli komad ravnopravnosti kao humanitarnu pomoć. Hrvati traže da Zapadne sile i Zagreb konačno stanu iza svojih jebenih potpisa. I da nam konačno osiguraju što su zajamčili: konzumaciju svih svojih ustavnih prava na teritoriju entiteta koji se zove Federacija Bosne i Hercegovine.
To je hrvatski entitet jednako koliko je i bošnjački.
Nije politički stan u kojem su Bošnjaci vlasnici, a Hrvati podstanari s pravom korištenja hodnika. Federacija je zajednički entitet dva konstitutivna naroda, napravljen upravo zato da nijedan od ta dva naroda ne može drugoga pretvoriti u manjinu.
Zato Hrvati traže legitiman Dom naroda.
Traže legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva.
Traže nepreglasavanje.
Traže punu konzumaciju prava koja su već upisana u ustav.
Ne traže ništa novo. Traže da ono što piše počne vrijediti. Zastrašujuće radikalna ideja na Balkanu, znam: čitati vlastiti ustav kao da nešto znači.
Hrvati u BiH neće biti dekorativno cvijeće nikome. Ni islamističko, ni građansko, ni europsko, ni diplomatsko. Neće biti narod koji postoji samo kad treba dati legitimitet tuđoj državno-političkoj konstrukciji, a nestaje čim treba birati vlastite predstavnike.
Bošnjacima se ne nudi neprijateljstvo. Naprotiv.
Bošnjaci su prirodni partneri Hrvatima. I Hrvatskoj. Na hrvatskoj obali rade tisuće Bošnjaka. Dolaze, rade, zarađuju, žive, grade odnose, bez bombi, bez propagandnih histerija i bez sarajevskih uredničkih zaključaka o ugroženosti. To je stvarni život, koji je često pametniji od političkih elita. A nije mu teško biti pametniji, ljestvica je položena dosta nisko.
Bošnjaci se ne trebaju bojati hrvatske ravnopravnosti u Federaciji.
Hrvatska ravnopravnost jača Federaciju. Stabilna Federacija jača gospodarstvo. Gospodarski jači hrvatski i bošnjački prostori znače više radnih mjesta, više novca, više reda, manje iseljavanja i manje potrebe da se svaka politička praznina puni nacionalnom histerijom. Siti i sposobni Bošnjaci trebali bi biti interes svake ozbiljne bošnjačke nacionalne politike. Isto vrijedi i za Hrvate.
Zato je teško razumjeti zašto su Hrvatima, koji mogu biti najkorisniji partner bošnjačkom gospodarskom i političkom jačanju, stalno namijenjene uloge protivnika, smetnje ili remetilačkog faktora.
Ako je strah od Srba i danas toliko velik da ga dio bošnjačke politike mora prazniti nad Hrvatima, onda to treba jasno reći svom narodu.
Ako će vam tako biti lakše, galamite još malo na Hrvate.
Ali problem neće nestati.
Ni Hrvati neće nestati.
Ustavi neće nestati.
Agonija će se nastaviti. Bošnjaci će iseljavati. Hrvati se odavno vraćaju.
Federacija neće postati stabilna tako što će se jednom narodu objašnjavati da su njegova prava previše doslovno shvaćena.
Zato je najbolje vratiti se na početak: Hrvati su u Federaciju uložili Herceg-Bosnu jer su vjerovali da dobivaju širi, jači i međunarodno zajamčen okvir ravnopravnosti. Nisu ušli kao poraženi. Nisu ušli kao manjina. Nisu ušli kao ukras. Ušli su kao suvlasnici.
I danas traže samo to: da se suvlasniku vrati ključ.
Vratite nam ključeve Federacije drage naše muslimanske komšije. I poštujte nas. Pa ćemo skupa na more.
Vakat je kranji došao.
Izvor: Nikola Zirdum l POSKOK
