Oluja je dokaz da smo dobili rat. Ali jesmo li dobili ono za što se ginulo? Jednom godišnje zapalimo svijeće, položimo vijence, izgovorimo velike riječi.
Već sutradan, šutnja. Gromoglasna šutnja!
Osobito onih koji bi morali biti najglasniji u obrani istine, protiv laži o “planskom etničkom čišćenju” s jedne strane, protiv laži da je Oluja bila “UZP” s druge. Kažu „oni obranili Hrvatsku“, a sebe nisu znali tamo gdje im je kuća. Branitelje pretvaraju u zločince.
Napadnutu Hrvatsku proglašavaju agresorom.
Prvi redovi danas puni sutrašnjih „šutljivaca“. Kad je grmila Oluja, skrivaše se, jer nisu vjerovali u pobjedu. Čekaše ishod, u dubini duše žaleći za sustavom koji je Hrvatsku držao pokorenom, u nadi da će nekako opstati. Preko noći postadoše najveći Hrvati.
Pogni glavu danas! Ne guraj se pred kamere! Ne zaklanjaj branitelja ogradom! Ne pretvaraj nečiju žrtvu u pozornicu za vlastitu važnost!
Prvi red pripada onima koji su ga zaslužili krvlju. Pripada obiteljima poginulih branitelja. Pripada onima koji su nosili pušku dok su drugi nosili izgovore. Danas se pokloni.
Sutra se bori! Oluja nije samo datum. Oluja nije samo vijenac i govor. Oluja je obveza!
Obveza da se istina brani svakoga dana. Obveza da se ne dopusti izjednačavanje žrtve i agresora. Obveza da oni koji su stvarali slobodu ne budu poniženi od onih koji su je dočekali iz sigurnosti.
Rat smo dobili. Ali mir nije završen ako se moramo nekome opravdavati zbog vlastite slobode.
Poklonili smo se hrvatskim braniteljima i svima koji su dali život za slobodu. Ali vijenac položen jednom godišnje nije dovoljan ako preostalih 364 dana šutimo kada se napada istina. Poštovanje se ne dokazuje samo cvijećem i svijećama. Dokazuje se obranom istine!
Zato više nema šutnje. Nema povlačenja. Nema prepuštanja istine onima koji je žele pretvoriti u laž.
Ima još ponosa. Ima još prkosa. Ima još nade.
Ima još hrvatske časti za koju se vrijedi boriti.
Slaven Raguž
crodex.net
