”Inicijativa mladih za ljudska prava” predložila je gradskim institucijama usvajanje “Preporuka za inkluzivnu i participativnu memorijalizaciju žrtava ratnog i institucionalnog nasilja u Gradu Zagrebu”. U sklopu tog projekta planiran je i festival posvećen sudbinama Lee Deutsch, Aleksandre Zec i Madine Hussiny.
Prema riječima organizatora, festival bi kroz film, kazalište, radionice i igru povezivao kulturu sjećanja, ljudska prava i neformalno obrazovanje. Poznavajući dosadašnju praksu zagrebačke gradske vlasti, teško je sumnjati da će ovakva inicijativa naići na političku i financijsku potporu.
No iza naizgled plemenitih formulacija mnogi prepoznaju dobro poznati obrazac ideološkog djelovanja. U jednoj, naizgled sporednoj vijesti, sažeta je cijela filozofija suvremene progresivne ljevice: oblikovanje društvene svijesti kroz pažljivo odabrane simbole, emocije i narative.
Nije slučajno da su upravo Lea Deutsch, Aleksandra Zec i Madina Hussiny stavljene u isti okvir. Time se pokušava stvoriti simbolički kontinuitet prema kojem su sve tri djevojčice žrtve iste društvene i političke matrice. Lea Deutsch žrtva je ustaškog režima, Aleksandra Zec simbol ”ratnih zločina” iz vremena Domovinskog rata, dok je Madina Hussiny u progresivnim krugovima postala simbol navodne nehumanosti hrvatske migracijske politike.
Takva konstrukcija nije slučajna. Njezin cilj nije samo komemoracija žrtava, nego stvaranje dojma kako između NDH, Hrvatske iz 1991. godine i današnje Republike Hrvatske postoji svojevrsni kontinuitet krivnje. Upravo je to politička poruka koja se provlači kroz brojne projekte takozvane kulture sjećanja.
U tom kontekstu nije teško prepoznati ideološke utjecaje koji posljednjih godina dominiraju dijelom europske ljevice. Koncepti poput “kreolizacije” društva, koje zagovara Jean-Luc Mélenchon, otvoreno promiču ideju duboke transformacije nacionalnih identiteta kroz masovne migracije i stvaranje novih kulturnih obrazaca. Ono što se danas predstavlja kao edukacija i senzibilizacija, mnogi vide kao dugoročnu pripremu terena za promjenu vrijednosnih temelja europskih društava.
Posebno je zanimljivo kako se u slučaju Madine Hussiny gotovo nikada ne spominje činjenica da je Hrvatska godinama sudjelovala u međunarodnim misijama u Afganistanu, pokušavajući pomoći stabilizaciji zemlje iz koje je njezina obitelj pobjegla. Još se rjeđe spominje žrtva hrvatskog vojnika Josipa Briškog, koji je ondje izgubio život služeći pod hrvatskom zastavom.
Jednako je problematično i uporno poistovjećivanje Hrvatske iz Domovinskog rata s NDH. Aleksandra Zec bila je žrtva brutalnog zločina koji zaslužuje pijetet i osudu, ali istodobno nije bila jedino dijete stradalo u ratu. U Zagrebu, gradu koji bi financirao ovakav festival, tijekom velikosrpske agresije granatirana je i dječja bolnica, a brojna hrvatska djeca izgubila su živote pod srpskim granatama. O njima se, međutim, rijetko organiziraju festivali, radionice i edukativni programi.
Još je znakovitije što među simbolima stradale djece nema mjesta za žrtve komunističkog režima. Primjerice, Rosemary Ševo, koju je zajedno s roditeljima 1972. godine likvidirala UDBA, očito ne odgovara unaprijed postavljenom ideološkom okviru. Da je cilj doista univerzalna briga za nevino stradalu djecu, takvi bi slučajevi bili jednako zastupljeni.
Izvor:Thomas Bauer
Crodex.net
