TKO ĆE SVE NA “PREODGOJ”?
Kad Možemo! traži popis izvođača zbog Thompsona, problem više nije glazba nego – mentalitet
U svakoj normalnoj demokraciji političari bi trebali štititi slobodu izražavanja, umjetničku autonomiju i pravo građana da sami odluče što će slušati, gledati i podržavati. No u Zagrebu pod vlašću sekte Možemo! sve više gledamo potpuno suprotan obrazac ponašanja – političko etiketiranje, ideološko prozivanje i stvaranje atmosfere straha za svakoga tko se usudi biti “na krivoj strani”.
Izjava Tomislava Tomaševića kako su organizatori Hoda za život navodno “skrivali” ili “lažirali” popis izvođača zbog Thompsona nije problematična zato što se nekome sviđa ili ne sviđa Thompson. Problem je puno dublji i opasniji.
Postavlja se ozbiljno pitanje:
Zašto bi gradska vlast uopće imala potrebu nadzirati tko nastupa na jednom događaju?
Zašto politička opcija koja se predstavlja kao progresivna i liberalna razvija opsesiju “podobnim” i “nepodobnim” izvođačima?
To je mentalitet koji opasno podsjeća na vremena kada su partijski komesari određivali tko smije pjevati, nastupati, objavljivati ili javno govoriti. Danas se to više ne radi formalnim zabranama nego medijskim linčem, pritiscima i javnim stigmatiziranjem.
Ako je problem Thompson – sutra će problem biti netko drugi.
Nakon toga možda i obični građani koji slušaju “pogrešnu” glazbu, idu na “pogrešne” događaje ili imaju “pogrešne” svjetonazore.
Posebno je ironično da upravo oni koji se neprestano pozivaju na antifašizam danas pokazuju nevjerojatnu netrpeljivost prema pluralizmu mišljenja. Demokracija nije sustav u kojem ljevica određuje što je kulturno prihvatljivo, a što nije. Demokracija podrazumijeva da i oni čiji vam se stavovi ne sviđaju imaju pravo postojati u javnom prostoru.
Jer jednom kada politika počne sastavljati popise “problematičnih izvođača”, društvo vrlo brzo sklizne prema nečemu mnogo opasnijem od obične ideološke rasprave.
A povijest nas je naučila da su upravo totalitarni režimi uvijek počinjali s popisima.
crodex.net
