Piše:Ivan URKOV l POSKOK
Prije Oluje bila je Oluja.
Zvala se Koridor.
Samo što je Hrvati ne pamte tako, jer su u toj Oluji oni bili na traktorima, automobilima, kamionima, preko Save, s djecom, vrećama i dokumentima u džepu.
Bosanska Posavina 1992. praktički je demografski slomljena. Stoljetni hrvatski prostor ostao je bez golemog dijela svojih Hrvata. Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Odžak i okolna sela postali su karta jednoga hrvatskog poraza koji Hrvatska nikada nije naučila izgovoriti kao poraz.
Kod nas se porazi ne analiziraju nego se preimenuju u „složene geopolitičke okolnosti“.
Onda je došla druga Oluja prije Oluje.
Srednja Bosna 1993. El Fatih. Isil borci kao vođe borbe “Prostora džihada protiv trulog Zapada”. Poslušati Patkovićev govor pa onda reći kako SDA “nije teroristička stranka”. Jok eto nije. Travnik, Bugojno, Kakanj, Konjic, Vareš i desetine sela. Obredne dekaptacije. Tekbiranje. Ponovno odlaze Hrvati. Ponovno ljudi preko noći postaju izbjeglice. Srbi spašavaju Lašvu od masovnog pokolja al to se ne smije pustiti na HRT.
Ponovno se mijenja etnička karta, samo što ovog puta protivnik nije VRS nego Armija BiH.
Ni ta Oluja nema ime u hrvatskoj nacionalnoj mitologiji. Bošnjačka ratna propaganda imala je svoju terminologiju, svoje „oslobodilačke“ operacije i svoj El-Fatih imaginarij, ali hrvatska država nikad nije proizvela ni ozbiljno zajedničko ime za katastrofu koja je pogodila Hrvate srednje Bosne.
Zanimljivo. Narod koji svakom svojem vojnom uspjehu da spektakularno ime vlastite poraze ostavlja anonimnima.
Kao nezakonitu djecu.
Pa onda dođe 1995. i konačno dobijemo Oluju koju možemo voljeti. Knin. Zastava. Tvrđava. Gardijske brigade. Dopušta nam se sjećanje baš kao što nam se sjećanje na ove dvije ranije, briše.
I već trideset godina Hrvatska iz te četiri kolovoške noći proizvodi nacionalni završetak povijesti: “Pobijedili smo”.
Dobro.
Samo, tko smo to „mi“?
Jer ako ste Hrvat iz Dervente, vaš rat praktički je izgubljen tri godine prije Knina. Ako ste Hrvat iz Bugojna, Oluja vam nije vratila kuću. Ako ste iz Travnika, pobjednička zastava na kninskoj tvrđavi nije promijenila činjenicu da je vaš grad već demografski postao nešto sasvim drugo. Šerijatska kasaba.
Republika Hrvatska jest pobijedila svoj rat za teritorijalnu cjelovitost. Ali hrvatski narod kao cjelina nije iz ratova devedesetih izašao bez golemih teritorijalnih i demografskih gubitaka. Tu razliku hrvatska televizija uglavnom ne zna objasniti. Zašto ju onda zovemo “hrvatska”? Nazovimo je TV građanske Avnojevske RH.
Da je doista “hrvatska nacionalna TV” pobjednički program bi onda morao imati i drugi dio. Poslije Knina trebalo bi pustiti Derventu.
Poslije zastave na tvrđavi trebalo bi pokazati prazna hrvatska sela srednje Bosne. Poslije traktora iz Krajine trebalo bi pokazati hrvatske splavove prema Savi.
A to kvari dramaturgiju. Nemoš se rugati traktorima a ignorirati splavove.
Najsmješnije od svega jest što je hrvatska desnica u međuvremenu postala posljednja ozbiljna politička organizacija koja fanatično brani Titovu kartu.
Tita mrze. AVNOJ preziru. Jugoslaviju smatraju tamnicom hrvatskog naroda. Ali kad dođemo do granice Socijalističke Republike Hrvatske, odmah stoj mirno.
Tu je crta. Preko nje nema Hrvatske. Tamo preko žive nekakvi Bosanci.
Došli smo dotle da su nas čak i braća Imoćani počeli zvati Bosancima.To je već ozbiljan civilizacijski uspjeh jugoslavenske kartografije. Čovjek iz Posušja recimo prezimena Jukić ili Kraljević prijeđe desetak kilometara prema Imotskom i rodijak Imoćanin, s kojim dijeli krvnu lozu u četvrtom već koljenu mu objasni da je Bosanac. Tako i Šušnjar doseljen od Poljica Imotskih u Hercegovinu u doba Napoleonovih mobilizacija, i velikih suša, za potrebe Granićeve Hrvatske, postaje Bosanac. OnogatiBoga.
Kad Imoćanin Posušje, Grude ili Ljubuški počne zvati Bosnom, bilo podrugljivo bilo usput, to nije lokalizam. To je politika. Hercegovina se u Imotskom stoljećima razlikovala od Bosne, čak i u doba Osmanlija, pa takva promjena jezika nije bez političkog značenja. Ne dokazuje sama po sebi nikakav organizirani projekt, ali pokazuje koliko se lako kroz medije, škole i svakodnevni govor može proizvesti nova geografija u glavama ljudi: Hercegovina nestane, sve preko granice postane „Bosna“, a Hrvati odande „Bosanci“. A kad jednom promijeniš jezik kojim narod opisuje vlastiti prostor, mnogo je lakše promijeniti i njegovu političku predodžbu o tome kome taj prostor pripada.
Možda bi stvar stvarno trebalo riješiti administrativno. Preimenujmo Posušje u Bosanski Imotski. Tako bi barem geografija odgovarala novoj nacionalnoj svijesti po volji Mate Planinc Granića.
Jer čovjek iz Posušja koji ima identični DNA, identičnu obiteljsku, jezičnu, kulturnu i povijesnu matricu kao čovjek iz Imotskog postaje „Bosanac“ onoga trenutka kada prijeđe granicu koju je konačno učvrstila komunistička Jugoslavija a dobetonirala HDZ-ova Hrvatska.
A onda će taj isti Imoćanin navečer objasniti kako je veliki hrvatski antikomunist. To su stvari koje ni Tito ne bi mogao izmisliti.
Maček je imao širu predodžbu hrvatskog političkog prostora od današnjih najvećih hrvatskih nacionalista. Banovina Hrvatska obuhvaćala je i dijelove današnje BiH: Derventu, Travnik, Fojnicu, Brčko, Gradačac. I nije zamišljena kao posljednja riječ povijesti.
Prva Jugoslavija bila je krvava, nasilna i politički primitivna država, ali je unutar nje ipak postojao stvarni hrvatsko-srpski politički sukob oko pitanja: kako će izgledati zajednička država i gdje će biti hrvatska politička jedinica? Usudio bih se reći Prva Jugoslavija bila je “najzajebaniji” hrvatski nacionalni projekt u kojem su Hrvati okupljeni oko Radića pritisnuli pobjedničku srpsku vojsku da im se pravda i radi po njihovoj volji. To nitko do tada nije uspio.
Bilo je atentata, diktature, zatvora, sukoba, ali na kraju je došlo i do sporazuma Cvetković-Maček. Do Banovine Hrvatske. Dakle, razgovaralo se o teritoriju.
Danas smo napredovali. Danas ozbiljan hrvatski desničar smatra izdajnikom svakoga tko uopće primijeti da hrvatski narod ne završava kod Vinjana Donjih.
To je novi nacionalizam. Nacionalizam smanjenja. Što glasnije pjeva, to mu je karta manja.
A onda pogledajte “gubitnike” Srbe.
Njihova Krajina u Hrvatskoj nestala je 1995. To je njihov golemi vojni i politički poraz. Ali srpski nacionalni projekt nije 1995. nestao. Nekoliko mjeseci poslije Dayton potvrđuje Republiku Srpsku kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine. Dio Srba iz Krajine odlazi upravo tamo. Drugim riječima, ljudski su izgubili domove, ali je srpski nacionalni prostor u BiH demografski dodatno homogeniziran.
Pojedinačna tragedija i nacionalna računica nisu ista stvar. To je hladno, ali države su hladne. Zato postoji bizaran paradoks: Republika Srpska može istodobno oplakivati Oluju i politički živjeti u državi čiju je demografsku stabilnost Oluja neizravno dodatno učvrstila.
Dodik bi, kad bi bio dovoljno ciničan, mogao 5. kolovoza imati dvije komemoracije. Prijepodne za izgubljenu Krajinu. Popodne zahvalnicu za nove stanovnike Republike Srpske.
…
Oluja ostaje velika hrvatska vojna pobjeda. Ali nije posljednja stranica hrvatske ratne povijesti.
Najjednostavniji dokaz zove se Andrija Matijaš Pauk. Pauk je prošao Oluju. Poginuo je dva mjeseca poslije.
Kod Mrkonjić Grada. Dakle, nakon što je hrvatska nacionalna televizijska povijest već završila rat, jedan od najvećih hrvatskih zapovjednika još uvijek ratuje duboko u Bosni i Hercegovini.
I gine.
Što je tamo radio? Za što je točno pao? Kada bi HRT izvjestio: Pauk je pao da bi Bakir izišao iz magacina i mogao govoriti da je žrtva hrvatskog apartheida Sabina bi iz protesta vratila fejkani magisterij hrvatskom sveučilištu. A Komšić bi poslao prosvjednu notu. Na bosanskom.
To pitanje jako smeta današnjoj titoističkoj desnici. Jer ako je sve završilo na avnojevskoj granici, onda se mora objasniti i Mrkonjić i Šipovo i podatak da se nakon Oluje ginulo za istočne dijelove Sarajeva, da bi samo par godina poslije isto to Sarajevo izručilo Hrvatsku Haagu.
To je krucijalni dokaz nesposobnosti HDZ politike. Otkud ti pravo da pošalješ hrvatskog vojnika u smrt Mrkonjića ili Šipova ako će on sutra biti proglašen UZP-ovcem? Zašto niste utvrdili pravila ponašanjanakon rata, i to daleko prije tih akcija?
Mora se osim toga objasniti Jajce. Zašto smo u njega vratili Bošnjake? Da bi nas danas nazivali dušmanima? Jesmo li i u Bihaću dušmani?
Mora se objasniti Mrkonjić Grad. Mora se objasniti zašto hrvatski generali imaju zapovjedništvo tamo. I da hrvatska djeca uče kako je hrvatski vojnik tamo izginuo ne za Derventu i Brod nego za Ilijaš, Hadžiće, Vogošću i koridor do Goražda.
Zato se Pauk lakše pamti kao legenda 4. gardijske brigade nego kao čovjek koji je poginuo na karti koja se današnjoj hrvatskoj nacionalnoj svijesti više ne uklapa u priču. Osim što je poginuo u Mrkonjiću, ima još jedan gadan detalj iz biografije. Sin je partizana sa Sutjeske. Pa u to ime bolje da ga zaboravimo. Ali ne i AVNOJ granicu Hrvatske. Ta Titova granica “nama ustašama” je sveta i gotovo.
Hrvati iz BiH zbog toga Oluju gledaju malo drukčije. Mi je ne osporavamo. Slavimo ju. Samo nas pomalo vrijeđa kad nam se objasni da je 1995. hrvatsko pitanje riješeno jednom zauvijek. I da smo Bosanci iz Posušja.
Nije. I nismo Bosanci iz Posušja. Humljani smo. Hercegovci. Nikad nismo bili Bosanci. Bili smo prije Bosne.
Vi ste vratili Knin. Mi nismo vratili Derventu.
Vi ste vratili Benkovac.Mi nismo vratili Bugojno kakvo smo poznavali. Dok su nas trpali u jame oko Bugojna vi ste se sastajali s Alijom.
Vi ste obnovili teritorijalni kontinuitet Republike Hrvatske. Mi smo u Dayton ušli kao narod koji je upravo sudjelovao u pobjedničkim operacijama, i u RH i u BIH a iz njega izašli bez vlastite federalne jedinice i s ustavnim pravima koja nam danas svako malo netko pokušava objasniti kao pretjerani luksuz.
I danas šutite kad Bakir kaže da imamo previše prava. I kad Konaković to ponovi vi se tako normalno sastajete s njim.
A Dodika koji na to reagira izbjegavate. Zašto? Draži vam je Bošnja koji nas negira nego Srbin koji ne da da nas se negira? Vi ste stvarno Avnojevci.
Zato svaki put kad slavite činjenicu da Srba više nema u nekim krajevima Hrvatske, pogledajte malo istočnije. Ni nas više nema ondje gdje smo nekada bili.
Samo što Srbi svoju Krajinu barem svake godine oplakuju.
Mi svoju Posavinu jedva spomenemo. Možda su, barem u tome, pametniji od nas.
Cijeli članak možete pročitati na poskok.info
