Predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković dosad je smijenio više od dvadesetak svojih ministrara. Nije ih samo smijenio, nego je svakoga na kraju ponizio, izvrijeđao, difamirao, popljuvao… piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.
Odbačeni kao smeće ( jer im ne kaže ni razlog smjene), nemaju snage pobuniti se i okrenuti leđa Plenkoviću plašeći se da će on povući posljednji potez – isključiti ih iz stranke, a onda su oni politički mrtvaci. Taj, pak, rizik ne će preuzeti jer to nisu politički idealisti spremni plaćati svaku pa i najtežu cijenu za svoje ideale, nego obični kalkulanti koji se lako odriču dostojanstva i časti radi političkoga preživljavanja.
Sada smijenjena ministrica Nataša Tramišak nešto njurga da ju je Plenković smijenio bez razloga pa zbog toga ne jamči, kaže, bezuvjetnu lojalnost stranci u Hrvatskome saboru kamo se vraća.
Protiv njezine smjene bio je i čelnik njezina slavonslkog HDZ-a Ivan Anušić. Javnost njih dvoje, Anušića i Tramišak, počinje doživljavati kao glas oporbe u vladajućem HDZ-u u odnosu na Plenkovića. Ali oni nisu nikakva oporba.
I gospođi Tramišak i gospodinu Anušiću Plenković bi bio i dalje dobar i prihvatljiv da nije bilo ove smjene. Njima, i svima dosad smijenjenima, ne smeta što je Plenković pogazio sve hrvatske ideale i simbole, što je iskorijenio izvorni tuđmanizam iz stranke, što vrijeđa i ponižava ljude, krade referendume i što je sklopio savez s agresorima na Hrvatsku i putinoljupcima. To mu mogu tolerirati i biti dio njegova tima, ali, eto, ne sviđa im se kada ih smjenjuje.
Onaj tko suze roni zato što ga je Plenković smijenio, a bilo mu je normalno prihvatiti Plenkovićev poziv i ući u njegovu Vladu koja se obračunala s hrvatstvom i slizala s velikosrpstvom, nema pravo tražiti solidarnost od hrvatskih građana.
Zato smijenjeni ministri, bez obzira što su neki poput gospođe Tramišak vjerovatno vrlo čestiti i nekorumpirani, nisu ni zaslužili bolji kraj od ovakvoga u kojemu svemoćni Plenković nad njima psihopatski iskaljuje sav svoj apsolutistički bijes, a oni i dalje kukavički i bijedno moraju ostati pod njegovim kišobranom nadajući se poput psića mrvici s njegova gospodskoga stola – nekome mjestu na budućoj izbornoj listi.
Izvor:Ivica Marijačić
