Dok građani plaćaju cijenu monetarne politike, banke ostvaruju rekordne profite
Već godinama slušamo kako je Europska unija zajednica država, naroda i građana. No, kada se pogleda način na koji funkcionira europski monetarni sustav, nameće se jedno neugodno pitanje: tko uistinu ima najveću ekonomsku moć – izabrane vlasti ili financijski sustav?
Podaci o odnosu središnjih banaka i komercijalnih banaka otvaraju upravo to pitanje.
Prema podacima na kojima se temelji ova analiza, od druge polovice 2022. do sredine 2026. godine Eurosustav je komercijalnim bankama zemalja eurozone isplatio oko 370 milijardi eura. U Hrvatskoj je, prema istoj računici, Hrvatska narodna banka komercijalnim bankama isplatila oko 1,5 milijardi eura.
Da bismo shvatili veličinu tog iznosa, dovoljno je napraviti usporedbu s Pelješkim mostom i njegovim pristupnim cestama.
Hrvatske banke su u tri i pol godine od HNB-a dobile iznos veći od ukupne cijene tog golemog infrastrukturnog projekta.
I tu dolazimo do ključnog pitanja:
Što je Hrvatska mogla napraviti s tim novcem?
Koliko se stanova moglo izgraditi za mlade obitelji? Koliko vrtića, škola, domova za starije, bolnica ili drugih javnih projekata?
Naravno, nije riječ o tome da je HNB taj novac jednostavno mogao preusmjeriti u državni proračun i preko noći izgraditi tisuće stanova. Monetarna politika nije državni proračun.
Ali upravo je zato potrebno otvoriti pitanje kome sustav donosi korist, a tko na kraju snosi trošak.
Središnje banke podižu kamate – banke ostvaruju korist
Nakon razdoblja izrazito niskih, pa čak i negativnih kamatnih stopa, Europska središnja banka počela je agresivno podizati kamate kako bi obuzdala inflaciju.
To je imalo vrlo konkretne posljedice.
Građanima su poskupjeli krediti. Poduzećima je poskupjelo financiranje. Države su počele plaćati više kamate na svoj dug.
Istodobno su komercijalne banke počele ostvarivati goleme prihode od kamata i od sredstava koje drže kod središnjih banaka.
I tu nastaje paradoks.
Građanin koji drži novac na računu često dobiva simboličnu kamatu, dok banka za višak likvidnosti koji drži kod središnje banke može ostvarivati višestruko veći prinos.
Drugim riječima, kada kamatne stope rastu, rast troška osjeti građanin s kreditom. Kada se novac nalazi u bankarskom sustavu, korist od viših stopa može završiti na drugoj strani bilance.
Tko onda zapravo plaća cijenu takvog sustava?
Banke rekordno zarađuju, a središnje banke ostvaruju gubitke
Još je zanimljivija druga strana priče.
Središnje banke nisu obične komercijalne banke. One ne posluju prvenstveno kako bi ostvarile profit, nego kako bi provodile monetarnu politiku i održavale stabilnost cijena.
No posljedice prethodnih monetarnih politika, a zatim naglog rasta kamatnih stopa, dovele su mnoge europske središnje banke u financijski vrlo težak položaj.
Istodobno su komercijalne banke u mnogim državama ostvarivale rekordne profite.
To otvara legitimno pitanje:
Kako je moguće da bankarski sustav ostvaruje rekordnu zaradu u trenutku kada središnje banke bilježe velike gubitke?
I još važnije – tko na kraju pokriva posljedice tih gubitaka?
Ako središnja banka zbog gubitaka više ne može uplatiti dobit u državni proračun, posljedica nije samo računovodstvena.
Manje novca znači manje prostora za financiranje javnih potreba.
A kada država nema dovoljno novca, račun na kraju plaćaju građani – kroz poreze, javni dug ili smanjenu kvalitetu javnih usluga.
A tko kontrolira središnju banku?
Jedan od temelja europskog monetarnog sustava jest neovisnost Europske središnje banke od političkog utjecaja.
Ideja je razumljiva.
Političari ne bi trebali moći narediti središnjoj banci da nekontrolirano tiska novac kako bi financirala predizborna obećanja.
Ali postoji i druga strana medalje.
Ako monetarne odluke imaju goleme posljedice za građane, gospodarstvo, države i banke, postavlja se pitanje:
Koliko demokratske kontrole treba imati institucija koja donosi odluke s tako ogromnim ekonomskim posljedicama?
Jer građani mogu promijeniti vladu.
Mogu promijeniti parlament.
Mogu kazniti političare na izborima.
Ali ne mogu glasovati o odluci Upravnog vijeća ESB-a.
Politička vlast bez monetarne vlasti
Tu se nalazi možda i najveći institucionalni paradoks Europske unije.
Države članice imaju svoje vlade i parlamente, ali monetarna politika eurozone nalazi se izvan njihovog izravnog političkog odlučivanja.
Istodobno su upravo te monetarne odluke presudne za cijenu kredita, kamatne stope, javni dug, poslovanje banaka i kupovnu moć građana.
Politika tako ostaje odgovorna građanima za posljedice ekonomskih odluka, iako mnoge od ključnih odluka ne donosi ona.
A kada stvari krenu loše, građanin ne može smijeniti ESB.
Može samo smijeniti svoju vladu.
„Ako oporezujemo banke, prestat će kreditirati gospodarstvo“
Kada se pojavi prijedlog da se izvanredna zarada banaka dodatno oporezuje, vrlo brzo dolazi upozorenje da bi takve mjere mogle smanjiti kreditiranje gospodarstva.
To nije argument koji treba automatski odbaciti.
Banke imaju važnu funkciju u gospodarstvu. Stabilan bankarski sustav nužan je za normalno funkcioniranje gospodarstva.
Ali upravo zato treba postaviti pitanje:
Je li bankarski sustav gospodarstvu podređen – ili je gospodarstvo postalo podređeno bankarskom sustavu?
Ako su banke toliko važne da država ne smije ozbiljno dirati njihove profite, a istodobno središnja banka svojim monetarnim instrumentima štiti stabilnost financijskog sustava, gdje završava javni interes, a gdje počinje interes financijskog sektora?
Tko je ovdje stvarni gospodar?
Problem nije u tome što banke ostvaruju profit.
Problem nastaje kada je cijeli sustav postavljen tako da se dobit privatizira, a rizik i posljedice socijaliziraju.
Kada banke ostvaruju goleme profite – to je tržište.
Kada središnje banke ostvaruju gubitke – posljedice se mogu preliti na javne financije.
Kada građanima rastu rate kredita – to je monetarna politika.
Kada građani traže veće kamate na štednju – odgovor je da tržište određuje cijenu novca.
A kada bankarski sustav treba likvidnost i stabilnost – tada uskače cijeli monetarni sustav.
Možda je upravo zato vrijeme da se prestanemo pitati samo koliko je novca u sustavu.
Trebamo pitati tko kontrolira njegov tok i tko od njega najviše koristi ima.
Jer ako institucije koje nisu neposredno odgovorne biračima mogu donositi odluke koje proizvode stotine milijardi eura učinaka za financijski sektor, onda pitanje demokratske kontrole više nije teorijsko.
Ono postaje pitanje budućnosti europskog društva.
Jesu li građani gospodari sustava koji su sami stvorili – ili su postali njegovi taoci?
I upravo zato rasprava o Europskoj uniji ne bi trebala biti samo rasprava o granicama, fondovima i zajedničkom tržištu.
Treba razgovarati i o tome tko kontrolira novac, tko kontrolira kredit i tko na kraju kontrolira države.
Jer ako se ključne poluge moći nalaze izvan dosega građana i njihovih izabranih predstavnika, onda je sasvim legitimno pitati:
Tko zapravo vlada Europskom unijom – građani ili financijski sustav?
Odgovor na to pitanje možda je puno važniji nego što smo spremni priznati.
Izvor:Ivan Lovrinović
crodex.net
