Kada pročitate napade na okrugli stol o Jasenovcu održan u Hrvatskom saboru, imate osjećaj da ne čitate novinske izvještaje – nego pamflete.
Jer ono što bi trebalo biti objektivno informiranje javnosti, pretvoreno je u školski primjer onoga što se danas naziva anti-znanstvenom propagandom.
Umjesto da prenesu što je doista rečeno, kako su sudionici obrazložili svoje teze i na koje se izvore pozivaju, mediji su odmah – bez da su išta poslušali – donijeli presudu.
Sudionici su proglašeni “notornima”, “kontroverznima”, a njihovo znanstveno istraživanje okarakterizirano kao “relativiziranje zločina”.
Drugim riječima – etiketa prije argumenta.
A upravo u tome leži suština problema današnjeg „progresivnog“ novinarstva.
1. Gušenje znanstvene rasprave
Ovakav pristup onemogućava svaku ozbiljnu raspravu.
Umjesto da se razgovara o dokazima, arhivima i metodologiji, fokus se prebacuje na diskvalifikaciju osoba.
Ako preispituješ službeni narativ – automatski si „revizionist“ ili „negator“.
2. Nametanje jedne „dozvoljene istine“
Na djelu je stvaranje ozračja u kojem postoje dozvoljene i nedozvoljene povijesne činjenice.
To nije znanost – to je ideologija.
Znanost se temelji na stalnom preispitivanju, na otvaranju pitanja, a ne na zabranjivanju onih koji se usude pitati.
3. Obmana javnosti
Mediji koji bi trebali informirati – zapravo obmanjuju.
Umjesto da približe javnosti povijesne procese i dokumente, oni stvaraju zbrku i nepovjerenje.
Zabrinjavajuće je što se sve to često opravdava „borbom protiv dezinformacija“.
A u praksi – upravo oni koji o tome najviše govore, najviše dezinformiraju.
Sloboda mišljenja nije dezinformacija
Znanstvenici koji istražuju Jasenovac ne rade protiv Hrvatske – oni rade za istinu.
Jer narod koji ne zna svoju stvarnu povijest, osuđen je da vječno nosi tuđu krivnju.
Zato svaki pokušaj gušenja znanstvene rasprave o Jasenovcu nije samo napad na pojedince –
to je napad na pravo hrvatskog naroda da zna istinu o vlastitoj prošlosti.
Istina nije govor mržnje.
