Realne bruto plaće u godinu dana porasle su 4,1 posto, dok je zaposlenima kroz neto plaću ostalo povećanje od samo 3,1 posto. Razliku je pojeo rast poreznog opterećenja, a najveću korist od toga imaju lokalne vlasti.
Hrvatske plaće nominalno rastu, političari se hvale povećanjem životnog standarda, a zaposleni se pitaju zašto taj napredak ne osjećaju u svojim novčanicima. Odgovor je prilično jednostavan: sve veći dio ukupnog troška rada završava u rukama države i lokalne samouprave.
Najnoviji podaci pokazuju da je porezni ugriz na prosječnu plaću izjednačio dosadašnji rekord, dok je kod medijalne plaće dosegnuo novu rekordnu razinu.
U proteklih godinu dana realne bruto plaće, dakle nakon uračunate inflacije, porasle su prosječno 4,1 posto. Međutim, realni rast neto plaća, odnosno iznosa koji zaposlenik stvarno dobije na račun, iznosio je samo 3,1 posto.
Drugim riječima, od svakog dodatnog eura koji je poslodavac izdvojio za radnika, zaposleni je dobio samo dio. Ostatak je završio u porezima i doprinosima.
Najveći dobitnici su gradovi i općine
Posebno je važno podsjetiti da prihodi od poreza na dohodak najvećim dijelom pripadaju gradovima i općinama. Rast plaća zato automatski puni lokalne proračune, čak i kada lokalna vlast ne učini ništa kako bi poboljšala gospodarsko okruženje.
Plaće rastu, porezna osnovica raste, a s njom rastu i prihodi lokalne samouprave. Gradonačelnicima i načelnicima proračunski prihodi dolaze gotovo sami od sebe.
Zbog toga je danas znatno lakše upravljati gradom koji bilježi rast zaposlenosti i plaća nego prije nekoliko godina. Lokalne vlasti raspolažu s više novca, ali građani ne vide nužno razmjerno kvalitetnije usluge, bolju infrastrukturu ili niže porezno opterećenje.
Umjesto smanjenja poreznih stopa, dodatni prihodi često se pretvaraju u nova zapošljavanja, subvencije, manifestacije i projekte upitne opravdanosti. Kada jednom uđe u proračun, političarima je svaki euro teško vratiti građanima.
Država je odgovornost prebacila na lokalne vlasti
Ukidanjem prireza država je lokalnim jedinicama omogućila da same određuju stope poreza na dohodak unutar propisanih granica. Očekivalo se da će porezna konkurencija potaknuti gradove i općine na smanjenje stopa.
To se, međutim, nije dogodilo u opsegu koji bi zaposlenici mogli ozbiljnije osjetiti.
Brojne lokalne vlasti odredile su stope kojima su praktično nadomjestile nekadašnji prirez. Istodobno, zbog rasta nominalnih plaća, sve više radnika plaća veći apsolutni iznos poreza, iako njihova realna kupovna moć ne raste jednakom brzinom.
Sustav je tako konstruiran da političari gotovo automatski dobivaju više, dok zaposleni za svaki rast neto plaće moraju izboriti znatno veći rast ukupnog troška rada.
Vrijeme je za povećanje poreznih pragova
Ako lokalne vlasti ne žele smanjivati stope poreza na dohodak, država bi trebala razmotriti povećanje pragova poreznih razreda i njihovo redovito usklađivanje s rastom plaća i inflacijom.
Time bi se spriječilo da radnici samo zbog nominalnog rasta plaće sve većim dijelom ulaze u više porezno opterećenje, iako nisu postali realno bogatiji.
Povećanjem poreznih pragova veći dio dohotka bio bi oporezovan nižom stopom. To bi omogućilo da veći dio budućeg povećanja bruto plaća završi na računima zaposlenih, a manje u lokalnim proračunima.
Još bolje rješenje bilo bi istodobno smanjenje lokalnih poreznih stopa i racionalizacija javne potrošnje. No kako političari rijetko dobrovoljno smanjuju prihode kojima raspolažu, povećanje i automatsko usklađivanje poreznih pragova moglo bi biti djelotvorniji mehanizam zaštite zaposlenih.
Koliko od ukupne plaće stvarno dobije radnik?
Prikaz poreznog ugriza temelji se na ukupnom bruto trošku plaće. DZS-ov bruto 1 uvećan je za doprinos na plaću koji dodatno plaća poslodavac, aproksimiran faktorom 1,165.
Bruto 1 uključuje doprinose iz plaće te porez koji se odbijaju prije isplate neto iznosa. Udio ukupnih davanja računa se prema formuli:
(ukupni bruto trošak − neto plaća) / ukupni bruto trošak
Podaci obuhvaćaju ukupni hrvatski prosjek te distribuciju plaća od prvog do devetog decila. Razlike među skupinama posljedica su progresivnosti poreznog sustava. Zaposleni s nižim dohocima imaju veći osobni odbitak u odnosu na bruto plaću, dok dio zaposlenih s višim primanjima ulazi u višu poreznu stopu.
Ukupni bruto trošak izračunat je standardiziranim faktorom, pa stvarni trošak pojedinog radnika može odstupati zbog poreznih olakšica, uzdržavanih članova obitelji, mjesta prebivališta i drugih posebnosti.
Ipak, osnovna poruka podataka ostaje jasna: rast bruto plaća sve se slabije prelijeva u rast neto primanja.
Plaća nije državni novac
Političari često govore o poreznim prihodima kao o novcu koji pripada državi, gradu ili općini. No taj novac najprije je zaradio zaposlenik, a osigurao ga je poslodavac.
Ako bruto plaće realno rastu 4,1 posto, a neto plaće samo 3,1 posto, onda porezni sustav zaposlenima uzima dio povećanja životnog standarda.
Hrvatska već ima visoko opterećenje rada, dok se istodobno suočava s nedostatkom radnika, iseljavanjem i demografskim padom. U takvoj situaciji dodatno oporezivanje rada nije samo nepravedno nego i gospodarski štetno.
Rad se mora više isplatiti. A prvi korak prema tome jest da država i lokalne vlasti prestanu svaki rast plaća promatrati kao novu priliku za punjenje svojih proračuna.
Izvor:Nenad Bakić
