Dok se poznatog pjevača proogoni zbog navodne lažne COVID potvrde, bez odgovora ostaje mnogo važnije pitanje: hoće li ikada odgovarati oni koji su građanima ograničavali temeljna prava i dijelili ih na podobne i nepodobne?
Tony Cetinski pojavio se pred Županijskim sudom u Zagrebu, gdje je odbacio optužbe USKOK-a da je platio kako bi bio lažno evidentiran kao cijepljen protiv bolesti COVID-19. Ustvrdio je da je vjerovao kako je dobio potvrdu o preboljenju koja mu je bila potrebna za nastupe u inozemstvu.
Međutim, ovaj proces otvara pitanje koje se u hrvatskoj javnosti uporno izbjegava: tko će odgovarati za sustav prisile, diskriminacije i podjela stvoren tijekom pandemije?
Tko će odgovarati za mjere kojima su ljudi bez COVID potvrda bili izgurani s radnih mjesta, udaljavani iz javnih ustanova i proglašavani prijetnjom društvu? Tko će snositi odgovornost za političke i medijske poruke kojima se necijepljene građane vrijeđalo, stigmatiziralo i predstavljalo kao neodgovorne ili opasne?
Građanima se stvarao dojam da će cijepljenje zaustaviti prijenos virusa i riješiti pandemiju. Na temelju takvih poruka uvedene su potvrde koje su ljude dijelile u dvije kategorije, iako se poslije pokazalo da i cijepljene osobe mogu biti zaražene i prenositi virus. Unatoč tome, gotovo nitko od donositelja odluka nije pozvan objasniti razmjernost takvih mjera niti odgovarati za njihove posljedice.
Umjesto ozbiljnog preispitivanja odluka vlasti, pred sudovima završavaju pojedinci koji su pokušavali raditi, putovati i živjeti unutar sustava koji ih je pritiskao da pribave dokument bez kojeg im je velik dio normalnog života bio praktično onemogućen.
Posebno je teško zanemariti činjenicu da je Tony Cetinski bio među javno prepoznatljivim osobama koje su otvoreno kritizirale COVID potvrde i način na koji su vlasti upravljale pandemijom. Zato je nužno da postupak bude potpuno transparentan i lišen svake sumnje u selektivnost ili političku poruku.
Pravosuđe ne smije služiti za discipliniranje neistomišljenika niti za naknadno potvrđivanje političkih odluka iz vremena pandemije.
Ako se već otvara pitanje odgovornosti za COVID potvrde, onda ga treba otvoriti do kraja. Potrebno je ispitati tko je donosio diskriminatorne odluke, na temelju kojih dokaza, uz kakve procjene njihove razmjernosti i s kakvim posljedicama za temeljna prava građana.
Ne može pravna država biti stroga prema građaninu, a nijema prema sustavu. Ne može se procesuirati čovjeka zbog dokumenta, a istodobno odbijati rasprava o mehanizmu prisile zbog kojeg je taj dokument postao uvjet za rad, putovanje i normalan život.
Hrvatska javnost zaslužuje mnogo širi odgovor: hoće li ikada odgovarati oni koji su tijekom pandemije obmanjivali građane, širili strah i uvodili mjere kojima su ljudi bili podijeljeni na podobne i nepodobne?
Dok toga nema, proces protiv Cetinskog teško je promatrati samo kao izolirani kazneni predmet. On ostaje simbol društva u kojem se progone oni koji su se opirali pritisku, dok politička i institucionalna odgovornost kreatora toga pritiska ostaje gotovo nedodirljiva.
