U nakladničkom programu Ljevaka nalazi se i „Stepinčev grijeh”, knjiga koja blaženog kardinala ponovno stavlja na optuženičku klupu koristeći teze poznate još iz komunističke historiografije. Nije sporno objavljivanje knjige, nego pitanje zašto takvi projekti redovito nailaze na široko otvorena vrata Ministarstva kulture.
Ministarstvo kulture i medija, kojim već gotovo deset godina upravlja Nina Obuljen Koržinek, nastavilo je i u 2026. godini provoditi kulturnu politiku čiji prioriteti iznova izazivaju opravdane prijepore.
Prema službeno objavljenim rezultatima, Naklada Ljevak za svoj je ovogodišnji program izdavanja knjiga dobila 100.000 eura. U programu te izdavačke kuće nalazi se i knjiga Franje Maletića „Stepinčev grijeh – Vatikan i Katolička Crkva u vremenu kušnje”.
Istodobno je Matica hrvatska, krovna hrvatska kulturna ustanova s više od stoljeća i pol djelovanja, za svoj nakladnički program dobila 70.000 eura – čak 30.000 manje od Ljevaka.
Stepinac ponovno na optuženičkoj klupi
Sama činjenica da netko objavljuje kritičku knjigu o Alojziju Stepincu ne bi smjela biti sporna. U demokratskoj državi autori imaju pravo istraživati, propitivati i osporavati povijesne osobe, a nakladnici objavljivati i kontroverzna djela.
Međutim, sasvim je legitimno pitati zašto država novcem hrvatskih poreznih obveznika podupire nakladničke programe u kojima se blaženog kardinala Stepinca ponovno pokušava prikazati kroz optiku dobro poznatu iz komunističkog razdoblja.
U knjizi mu se, među ostalim, zamjera što je partizane nazivao bezbožnicima, a komunistički pokret prepoznavao kao zlo.
Što je Stepinac trebao učiniti?
Hvaliti pokret koji je već tijekom rata, a osobito nakon njegova završetka, likvidirao svećenike, ratne zarobljenike, civile, žene i djecu? Slaviti revolucionare koji su bez izbora i demokratskog legitimiteta preuzeli državu, obračunali se s političkim protivnicima te uspostavili jednopartijsku diktaturu oblikovanu prema sovjetskom uzoru?
Možda je, prema današnjim mjerilima kulturnih arbitara, trebao šutjeti dok su zatvarani i ubijani njegovi svećenici, oduzimana crkvena imovina i progonjeni svi koji se nisu uklapali u novu komunističku „slobodu”.
Stepinčev navodni grijeh očito je bio u tome što je prepoznao narav režima prije nego što su je mnogi drugi osjetili na vlastitoj koži.
„Stepinčev grijeh” nije izoliran slučaj, nego još jedan dokaz dugogodišnje kulturne politike koja hrvatskim novcem preodgaja hrvatski narod i iznova mu određuje koga smije poštovati, čega se treba sramiti i kako mora tumačiti vlastitu povijest.Isti obrazac godinama gledamo i u hrvatskoj kinematografiji. Dok HAVC pronalazi novac za brojne projekte koji Hrvatsku, njezinu povijest i identitet promatraju kroz dobro poznate postjugoslavenske naočale, filmovi o Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima, logorima, žrtvama i stvaranju države ostaju na margini.
Ministarstvo Nine Obuljen Koržinek zato odavno ne djeluje kao čuvar pluralizma, nego kao ideološki selektor hrvatske kulture. Jednima širom otvara državnu blagajnu, drugima zatvara vrata, a potom se skriva iza povjerenstava, bodovnih tablica i „neovisnih stručnih tijela”.
Problem je cijeli sustav kulturne politike koji hrvatskim novcem financira razgradnju hrvatskoga identiteta .
