Milijuni dolara uloženi su u antihercegovsku histeriju od 90-ih godina na ovamo. Projekt ogađivanja Hrvata iz BIH ostatku nacije najkrupnija je vanjska investicija u Hrvatskoj. Ni u šta zapadni nevladin sektor nije ubacio toliko hejtcoina koliko u tu propagandu.
Hrvatskoj su dva puta nametnuli Mesića, snimali su rasističke spotove s bijelim čarapama i autobusima (HNS), poručivali da će nas učiti pecati ribu.
Hercegovci su bili dugo vremena dozvoljeni rasizam unutar Hrvatske. Trenutno neke političke opcije poput Možemista, plivaju na tom rasizmu. Što je tome razlog? piše portal poskok.info
Višegodišnja ”mržnju” prema Srbima trebalo je kanalizirati na nešto drugo ili je naprosto zapadni proarapski kapital nastojao učvrstiti zapadne granice BIH antihercegovačkom mržnjom misleći da će tako okrenuti Hercegovce “milom” Sarajevu? Približiti ih antifašističkim Kazanima?
Što god su mislili glupo su mislili.
Novinski terorist, predvodnik te medijske skupine ogađivača hrvatstva Hrvatima bio je i ostao Boris Dežulović. Njegova kolumna “jebo vas Vukovar” nije samo kulminacija tog divljanja. Ona je konačni znak vremena, signal da je vođa antihrvatske histerije u Hrvatskoj otišao na kvasinu.
Svjedočimo konačnom krahu jedne ere. Ere kraja ubijanja važnih simboličkih punktova Hrvatske. Stvarni rat tek se sad završava i tek je sad dobijen. Vukovar je tek sada obranjen.
Na Poljudu, na stadionu Hajduka Šimića, u srazu s bratskom Rusijom, cijeli stadion popunjen Hrvatima i ne samo Hrvatima, nego svima koji vole Hrvatsku, svim ljudima iz cijelog Hrvatskog svijeta pjevao je pjesmu Branimira Jovanovca, sina Šiminog, jedne strašno vrijedne slavonske obitelji iz Vinkovaca.
Otac je proslavljeni junak tamburaške glazbe, sin je pjevač Opće opasnosti, koji je pjesmu Moja Hercegovina napisao i uglazbio za Matu Bulića. Koji je onda svoju kamenitu ali toplu dušu stopio s njom.
Nekoliko stihova te pjesme ubilo je milijune dolara višegodišnje NGO propagande rastakanja naroda.
Viševjekovna ljubav prema narodu hrvatskom, kako onom u RH tako i onome napaćenome u hrvatskim zemljama van RH, pobijedila je antinarodnu propagandu.
Nikakvi Kutle, tajkunčići, neotesani slinavci, psovački Krvi Isusove, Gospe, Boga, češači po nosu i jajima, mediokreatire koje su nas svojim glavatim pojavnostima, pljuvanjem po podu, bahatim ponašanjem sramotile širom Hrvatske sva ova desetljeća, nisu uspjeli ubiti u naroda hrvatskog svijest, da je obični siroti čovjek iz Humske zemlje, Bosne, Vojvodine, Crne Gore, isti ka obični čovjek iz Dalmacije, Banije il Banovine, Like, Korduna, Slavonije. Istre, Vojvodine. Cijelog Hrvatskog svijeta.
Branimiru Jovanovcu Hrvati , posebno Hrvati iz BIH, jako puno duguju. On i Mate Bulić tom pjesmom ubili su milijune stranih antihrvatskih investicija na Balkanu.
Kako ćemo im se odužiti?
Nikako.
Jednostavno ćemo im reći “Hvala”.
Obitelj Jovanovac vjerojatno i ne smatra da smo im išta dužni. Oni su tu pjesmu poklonili nama jer su oni mi, i mi smo oni. Kao što smo mi Slavoniji poklonili puno toga. Jer smo mi i Slavonija i Slavonija je isto što i mi. Poklonili smo joj najbolje svoje sinove. Braneći ću branili smo svoje i sebe. Poklonili smo joj recimo Blagu Zadru. A i nismo.Jer nije on pao za tuđu zemlju. Nego za našu.
Blagu Zadru, tog vremenskog lika kojeg bi Boris Dežulović da ga se ne sjećamo. Da mu ne mimohodimo i ne palimo svijeće. Da na dan njegove smrti protestiramo u Vrujama, slušajući Boriseve burleske. Il trčimo na Brijune, na Radin otok, na otok “diskriminiranog” glumca.
Malo morgen.
Izvor:poskok.info
