Ante Paradžik, hrvatski domoljub, antikomunist, predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971., politički zatvorenik u bivšoj Jugoslaviji, gdje je više puta zatvaran od komunističkog režima [između ostalog, zatvoren je 1976. godine zbog toga što je na pozivnice za svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističkih obilježja], suobnovitelj pravaštva u Hrvatskoj i Hrvatske stranke prava 25. veljače 1990.
Na današnji dan, 1991. godine dogodila se jedna od najvećih mrlja u novijoj hrvatskoj povijesti – ubojstvo Ante Paradžika. Antu Paradžika nije ubila agresorska vojska niti četnici, njega su ubili pripadnici hrvatske policije, ubijen je od ruke pripadnika policije države za koju se cijeli život borio i za koju je dobar dio svog života proveo u zatvoru. Potpuna istina niti danas nije poznata i dok se nesazna što se zaista dogodilo i tko su eventualni naredbodavci to će ostati najveća mrlja u novijoj hrvatskoj povijesti – hrvatski domoljub ubijen od hrvatske policije ????
Kao pravednik među narodima, Ante Paradžik živi vječno, njegove ideje su neuništive, njegova dobrota krasi njegov život, njegova hrabrost svjedoči o nesebičnosti žrtvovanja i vlastitog života za više ideale, i za vjeru u Boga i Hrvate. Ima ga se držati pravim i stvarnim revolucionarom u borbi za hrvatske pravice, i hrvatsku državu. Osim što je bio istinski hrvatski nacionalist i domoljub, demokrat i anti-komunist, Ante Paradžik je prije svega bio čovjek, čovjek s integritetom i dostojanstvom, s kičmom, čovjek s dušom stvoren od Boga, dok danas čovjeka u Hrvatskoj ni u tragovima.
Raspad duša je danas sveprisutan u nekadašnjeg hrvatskog čovjeka, koji je postao nešto drugo, samo ne hrvatski čovjek. Svi oni koji su doživjeli raspad svojih duša, njima Ante Paradžik danas ništa ne znači, a to je većina jugoslaveniziranog i balkaniziranog hrvatskog društva koje ne drži do pravde i samopoštovanja, dok oni koji su ostali vjerni Paradžikovoj vjeri i nadi, znaju što znači njegova žrtva, i njegov poziv za borbu do ostvarenja slobode. Ta borba i dalje traje.
Pao samo zato što je bio čestiti rodoljub, pravaš i Hrvat. Pucanj u Paradžika bio je ujedno i pucanj u Hrvatsku i jasno je naznačio sve ono što je nakon toga slijedilo i ono što imamo danas. Bila je to jasna demonstracija provedbe obrnute lustracije ili kako to Manolić danas kaže: “Tuđman je davno proveo lustraciju. Oni koji traže novu, nisu ga razumjeli”. Podsjetit na danas manje poznatu i nažalost mnogima gotovo zaboravljenu činjenicu da je na prvim slobodnim izborima u RH 1990.g., HSP nastupao u Hrvatskom demokratskom bloku zajedno s HDZ-om. A. Paradžik i F. Tuđman su se dogovorili da će nakon izbora i eventualne pobjede Hrvatskog demokratskog bloka, Paradžiku biti ponuđeno mjesto potpredsjednika u novom sazivu Predsjedništva SR Hrvatske.
Međutim, nakon izbora Tuđman kao pobjednik izbora realizira planiranu prevaru te mijenja raniji dogovor i odluku, tako da umjesto Paradžika, na mjesto potpredsjednika poziva Dušana Bilandžića iz SKH – stranke demokratskih promjena, a poslije čega HSP izlazi iz toga bloka. Taj obračun na koncu izravno na poziciju vlasti dovodi Ivicu Račana i njegovu kriptokomunističku stranku. Dakle, uz lažnu pomirbu i stvarnu prijevaru činjenica da se te dvije frakcije bivšega SK izmjenjuju na pozicijama moći sve do danas. Tzv. kružni tok vlasti.
Stoga bi na godišnjicu sjećanja i u čast ubijenog hrvatskog viteza trebalo proglasiti Dan domovinske izdaje i sramotan zavjet šutnje. Pitanje zašto o tom političkom ubojstvu šuti javnost i političari; hrvatski i međunarodni, pozicija i opozicija, režimski i frakcijski mediji, a na žalost vrlo glasno „pravaši“ i oni koji se na “ovaj ili onaj način” smatraju državotvornim Hrvatima?
Paradžik 1991. govori o onom što nije doživio i što je tek poslije u punini rađeno:
