Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Odžak živjelo je 16.062 (56,20%) Hrvata, 16,70% Srba, 20,80% Muslimana i 6,30% ostalih. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine broj Hrvata bio je 11.621, znači da je u općini Odžak broj Hrvata manji za 4.441 (27,65%).
Ubijeno je 79 Hrvata, njihovo ubojstvo spada u kategoriju ratnog zločina (vidi: ratni zločin, Hrvatska enciklopedija). U općini Odžak ubijeno je 60 osoba u mjestima: Odžak (1), Vrbovac i Vrbovački Lipik (15), Bijele Bare (2), Gornji Svilaj (15), Srnava (1), Ada (1), Novo Selo (6), Potočani (4), Gornja Dubica (1), Posavska Mehala (5) i Donji Svilaj (9).Kronologija zločinaSrbi su 25. svibnja 1992. ubili jednog civila.Dana 7. kolovoza srpske snage su prilikom napada zarobile civile i pripadnike HVO te ih ubili. Ubili su 39 osoba.Tijekom napada 7. kolovoza 1992. godine nestale su 32 osobe, njihova tijela nisu pronađena.Nakon zarobljavanja ubijeno je još 7 pripadnika HVO-a.U drugoj polovici 1991. JNA je naoružala srpsko stanovništvo u općini Odžak, osnovani su srpski dobrovoljački odredi.U noći od 5. na 6. veljače 1992. godine srpski diverzanti su srušili kuću Hrvata, načelnika Policijske postaje Odžak.
Sljedećih dana miniraju benzinsku crpku, vlasništvo jednog Muslimana. U ožujku 1992. srpski diverzanti su postavili i aktivirali eksplozivnu napravu u prostorijama Hrvatskog kulturnog vijeća „Napredak“ u gradu Odžaku. Smrtno je stradao Hrvat Tihomir Dujković a više osoba je ranjeno.Združeni oružani napad srpskih snaga (JNA i paravojne postrojbe) na općinu Odžak započeo je na katolički blagdan, Uskrs, raketiranjem naseljenih mjesta općine (Posavska Mehala, Vrbovac, Donji Svilaj i grad Odžak. Granatirana su i pogranična naselja u Republici Hrvatskoj (selo Jaruga i Sikirevci). Novi napad na prostor općine Odžak zbio se 23. travnja 1992. Poginule su 4 osobe, napravljena je velika materijalna šteta. Istovremeno su zrakoplovi zločinačke JNA izbacili osam teških bombi (zvanih krmače) a topnici su ispalili nekoliko raketa tipa „luna“ na civilna naselja. Dana 8. svibnja HVO je zarobio više od 600 pripadnika srpskih postrojbi koji su pritvoreni. O zarobljavanju je obaviješten Međunarodni Crveni križ.
Srbi su 11. svibnja 1992. godine pozvali Srbe koji žive na području odžačke općine da se presele na prostor pod srpskom kontrolom. Srbi stalno granatiraju područje općine Odžak s ciljem da taj prostor stave pod svoju kontrolu. Zbog stalnih napada izvršena je evakuacija civilnog stanovništva (8. i 9. srpnja 1992. g.) u Republiku Hrvatsku. Postrojbe HVO-a su napustile područje općine Odžak 13. srpnja 1992. Pripadnici 16. krajiške srpske brigade su 16. srpnja 1992. godine u selu Gornji Svilaj ekspolozivom srušili župnu crkvu i župnu kuću. Za vrijeme rušenja crkve u crkvi je bilo 7 starijih osoba koje su stradale od posljedica rušenja crkve. Za počinjene zločine na području Bosanskog Šamca i općine Odžak pred sudom u Haagu izvedeni su: Blagoje Simić, Milan Simić, Miroslav Tadić, Stevan Todorović i Simo Zarić. Optuženi su za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. te kršenje ratnih zakona i običaja. U optužnici su nadodali i da su na području općine Odžak izvršili etničko čišćenje, protjerali su oko 22.500 Hrvata i Muslimana. Također su optuženi za progone, deportacije, preseljenja, ubojstva, premlaćivanja, mučenja, seksualno uznemiravanje.
O tim zločinima nitko nije odgovarao, iako su neki od generala tzv. RSK (npr. Mile Novaković) izravno bili uključeni u zločinačke operacije.
Bosanska Posavina u većini slučajeva nosi stigmu političkog dogovora i izdaje koja se ogleda u tvrdnji da
usprkos povoljnom položaju predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman paralelnim zapovjednim linijama naređuje povlačenje HV-a i HVO-a iz Bosanske Posavine, što omogućuje srpskim snagama da se spoje i uspostave koridor kao vitalnu komunikaciju između SRJ i dijelova Hrvatske i BiH pod srpskom okupacijom.
Tvrdnja kako je Bosanska Posavina pala uslijed političkih dogovora između Hrvatske i Srbije argumentira se sporazumom od 6. svibnja između čelnika Hrvatskoga vijeća obrane Mate Bobana i čelnika Srpske republike BiH Radovana Karadžića u Grazu, koji je u svojoj biti, kao što je u njemu i naznačeno, bio sporazum o primirju pod kontrolom Europske Zajednice. Činjenica da je nakon sporazuma između Bobana i Karadžića eskalirao rat između Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske, koji je trajao sve do kasne jeseni 1992., jasno pokazuje kako dogovor o prekidu vatre nije ispoštovan i da političkog dogovora nije bilo. Uostalom, niti jedna od točaka koje su navedene u sporazumu nije ispoštovana: granica u gradu Mostaru, razgraničenje na području Kupresa (koji nije prepušten hrvatskoj strani nego je oslobođen u operaciji Cincar tek 1994.) i Bosanske Posavine gdje se trebalo voditi računa o kompaktnosti teritorija, inzistiranje na arbitražnom razgraničenju koje se trebalo izvršiti do 15. svibnja 1992. i prestanak oružanih sukoba između Hrvata i Srba na teritoriju BiH. Borbe vođene u dolini Neretve, Bosanskoj Posavini i gradu Jajcu dodatno potvrđuju nepostojanje navodnog političkog dogovora između hrvatskih i srpskih političkih predstavnika na štetu Bosanske Posavine.
Izvori:Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
