Uz Jeana-Michela Nicoliera, s posljednjih snimki iz vukovarske ratne bolnice, prepoznatljivo je još jedno lice o kojemu se, osim imena i prezimena, datuma rođenja te činjenice da je ekshumiran na Ovčari, ne zna gotovo ništa, piše Tanja Belobrajdić za direktno.hr
Zbog intervjua koji je dao na njemačkom jeziku, nazivaju ga Švabo i to je gotovo sve što se o tom nesretnom mladiću zna. A zaslužio je puno više. Ovo je njegova priča
Stalno se vraćao Vukovaru…
Ivan Herman, za obitelj Ivica, a prijatelje – Ica, rodio se 14. svibnja 1969. godine u Vukovaru, kao jedino dijete Marije rođ. Miljević i Dragutina Hermana. Vrlo rano, Ivanovi roditelji će se razvesti, a o Ivanu će, s obzirom na to da je otac dobio skrbništvo, do njegove četvrte godine brinuti baka, očeva majka i bakina sestra kod koje će Ivan živjeti u Češkoj.
Nakon što se Dragutin Herman ženi s Vitom Naletilić koja Ivana prihvaća kao svoje dijete, osobito jer vlastite djece nije imala, Ivan će rasti okružen brigom i majčinskom ljubavlju koju mu je pomajka Vita nesebično pružala. Oni koji ga se sjećaju iz rane mladosti, opisat će ga kao veselog i umiljatog dječaka, otvorenog pogleda i dobre naravi.
Njegova tetka, Irena Pšenica, s ljubavlju će ga se prisjetiti: “Ivičin otac je, zapravo, bio moj bratić, no bili smo izuzetno bliski, pa tako i Ivan i moj stariji sin Boris. Često smo se viđali, no potom su, Ivica je mogao biti drugi, treći razred osnovne škole, odselili u Njemačku. Ipak, dolazili su često i Ivica je ovdje imao puno prijatelja”.
Jedan od njih, Zlatko Zaoborni, Ivana se dobro sjeća: “Jako puno smo se družili, kad bi dolazio, on, moj brat blizanac Zdenko i ja, bili smo gotovo nerazdvojni, sve do naše šesnaeste, sedamnaeste godine… Uvijek je bio spreman na šalu, jako simpatičan, a iako je dobro govorio hrvatski jezik, s vremenom je poprimio onaj specifični njemački naglasak. Kad mislim na njega, uvijek mislim s osmijehom jer mi na pamet padnu njegove doskočice i sjajan smisao za humor”.
Srčani su dečki branili Vukovar
Demokratske promjene i predratna zbivanja u Hrvatskoj, Ivan je pomno pratio i bez znanja roditelja, vrlo rano se uključio u organizaciju obrane grada.
Irena Pšenica će ispričati: “Ivan je sudjelovao u kupovini i nabavci naoružanja, ali ga je i sam kupovao za prijatelje. Prvi put je iz Njemačke u Vukovar došao bez znanja roditelja, no drugi put je to rekao ocu. Samo bi sjeo u svoj Mercedes i krenuo put Hrvatske.
U početku su Dragutin i Vita dolazili za njim, pa se vraćali, ali posljednji put je Ivan došao sam. Bio je snalažljiv, zgodan, crn, vrijedan, volio je nogomet, puno puta sam se zapitala zašto nije ostao u Njemačkoj, no on se uporno i uporno vraćao… I na kraju, ostao je ovdje zauvijek…”.
Ivan Kulčicki, Švabin prijeratni prijatelj i suborac, sa sjetom je ispričao: “Dobro smo se poznavali, a često, pri njegovim prijeratnim dolascima družili, Ivan Gudelj, Herman i ja. Tri Ivana. Oni su, obojica, iako naizgled mirni dečki, bili domoljubi do srži, oštri kao žileti, srčani, uostalom, takvi su i branili Vukovar… Njih dvojica, Željko Vidoš, Hrvoje Krivić, Siniša Veber, svi su mi na srcu…
Znam da je Švabo stalno bio u nekoj akciji, išao je u početku i po krvnu plazmu u Vinkovce, za sve što je trebalo, bio je odmah spreman. Zadnjih smo mjesec dana bili na položaju Šumari, kod Adice, tad je, otprilike nakon pada Lušca, Ivan ranjen u nogu, u list i završio u bolnici. Tamo sam ga zadnji put i sreo…”.
Kao bijesni psi, kružili su oko ranjenika…
Slom obrane grada i ulazak JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Ivan Herman dočekao je živ, što je neosporno dokazala snimka intervjua koji je s njim napravila novinarka francuske televizije Agnes Vahramian. Što se dalje događalo, ispričat će medicinska sestra iz vukovarske ratne bolnice, Marija Meden:
“Poznavala sam Ivanovu obitelj i Ivana, sjećam ga se dobro i znam da je među prvima prozvan. On, Jean-Michel Nicolier i neki naši djelatnici, među kojima se mnogi nisu vratili, Marko Mandić, Marko Vlaho… Mislim da je Ivana prokazao netko od domaćih, oni su ga dobro poznavali… Najgori od svih bili su portir Bogdan Kuzmić i mesar Miloš Bulić – Bulidža. Kao bijesni psi kružili su oko ranjenika…”.
Ivanova tetka, Irena Pšenica, potvrdit će te sumnje: “Ivanov, danas pokojni, otac Dragutin, puno je toga doznao… On i Vita uporno su tragali za njim, odlazili na sve razmjene, pisali Crvenom križu, tražili ga po logorima… Razgovarali su s mnogim ljudima i saznali da je već u tadašnjoj kasarni, gdje su se autobusi kojim su odvezeni ranjenici iz bolnice najprije zaustavili, bio pretučen do besvijesti.
Iako je Ivana poznavalo puno domaćih ljudi, mnogi su zbog njegovog prezimena i naglaska vjerovali kako je strani plaćenik u Hrvatskoj, znate kakva je u to vrijeme bila srpska propaganda…
Imao je samo 22 godine…
Da se u Vukovaru bore ustaše iz emigracije i strani plaćenici… Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari godine 1996. Ivanovo tijelo među prvima je identificirano dana 27. veljače 1997. godine i privremeno pokopano na zagrebačkom gradskom groblju Miroševac.
Dragutin je do tada već saznao sve – kako su našeg Ivicu tukli, što su mu sve radili… To ga je i ubilo… Od stresa je dobio dijabetes, odsjekli su mu i nogu, umro je s pedeset i dvije godine… Prepustio se, jednostavno, nije više želio živjeti, doslovno, umro je od tuge…
Pokopan je u Vukovaru, a nakon njegove smrti, Ivanova pomajka, koja ga je voljela kao vlastito dijete, prenijela je i Ivanove posmrtne ostatke u Vukovar, on danas počiva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, grob mu je nasuprot groba moga sina Borisa, i on je poginuo kao branitelj Vukovara. Nažalost, danas više ni Vita nije živa, počiva u obiteljskoj grobnici pored Dragutina…”.
Kada je nakon sloma obrane Vukovara kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj ratnoj bolnici te potom s ostalim zarobljenim ranjenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno zlostavljan, a potom strijeljan i zakopan u masovnoj grobnici, Ivan Herman, sin jedinac, imao je samo dvadeset i dvije godine.
Ivane, nismo te zaboravili.
