U Armenijii je šah obavezan predmet u školi i, mogli bismo reći, nacionalna opsesija koja u stanovnicima budi veće uzbuđenje nego kod Hrvata kad igra nogometna reprezentacija.
U ovoj zemlji je šah obavezan predmet u školi i, mogli bismo reći, nacionalna opsesija koja u stanovnicima budi veće uzbuđenje nego kod Hrvata kad igra nogometna reprezentacija. Šah je dio je osnovnoškolskog obrazovnog programa i jednako je važan kao matematika ili povijest. Ova zemlja bez izlaza na more ima bogatu povijest i kulturu. Na sjeveru graniči s Gruzijom, a na jugu s Iranom i Turskom.
Njihov glavni grad, Erevan, poznat je kao „ružičasti grad“ zbog drevnih građevina koje su nastale od ružičaste vulkanske stijene. Armenija ima bogatu kršćansku povijest, a mnogi su Armenci još uvijek uvjereni da je Noina arka ugrađena na vrhu ledene planine Ararat.
Prije točno jednog stoljeća, u Sovjetskom Savezu započela je državna politika koja je imala jasan cilj – šah učiniti dostupnim, popularnim i društveno poželjnim.
Za razliku od Zapada, gdje je šah bio rezerviran za elitu i ekscentrične pojedince, u SSSR-u je šah postao instrument masovne intelektualne mobilizacije. Rezultati su bili zapanjujući: do početka 1980-ih više od 4 milijuna ljudi aktivno je igralo šah, što je bilo deset puta više nego u ostatku svijeta zajedno.
Šahovski klubovi postali su društvena središta, a škole su imale šah kao izborni ili čak obvezni predmet. Prvaci poput Talja, Spaskog, Karpova i Kasparova postali su ikone, ne samo zbog sportskih uspjeha, već i zbog simbolike – šahist je bio misaoni junak jedne civilizacije.
