Najlakše je biti velikodušan tuđim novcem i društveno odgovoran tuđim slobodnim vremenom. Problem nastaje kada ljudi s takvim refleksom dobiju političku moć pa osobne ideološke preference počnu pretvarati u pravila za sve ostale.
U dva skrola palcem na ekranu naletim na dva teksta radikalnih ljevičara. Različite teme, isti mentalni sklop: drugima treba objasniti što bi trebali raditi sa svojim novcem i svojim slobodnim vremenom.
Thompson, eto, po njima nije trebao donirati milijun eura na ono na što je odlučio donirati. Trebao je dati za stipendije, siromašne obitelji ili možda neke udruge što su mu komentatori društvene pravednosti propisali.
BBB, pak, ne bi trebali oslikavati murale posvećene postrojbama Domovinskog rata. Trebali bi, kažu, crtati grafite protiv otpada u Lici.
Zanimljiva stvar s tim savjetima jest da gotovo uvijek počinju riječima: netko drugi bi trebao.
Nikada: ja ću.
Ja ću dati svojih 100 eura. Ja ću izdvojiti subotu. Ja ću kupiti boju. Ja ću pronaći zid. Ja ću organizirati akciju. Ja ću stipendirati studenta.
Ne. Puno je jednostavnije pronaći nekoga tko ima novac, publiku ili slobodno vrijeme i objasniti mu kako bi ih moralno ispravno trebao koristiti.
Ja sam, izgleda, uskogrudni libertarijanac.Meni takvo što nikada nije palo na pamet.
Nisam ljevičarima objašnjavao koje chia sjemenke trebaju kupovati, gdje nabaviti zračnice za bicikl, koju nijansu spreja staviti u kosu niti na što trebaju trošiti subotnje poslijepodne.
Jer polazim od jedne danas očito prilično radikalne ideje: pustite ljude da sa svojim novcem i svojim vremenom rade ono što žele, dok time ne ugrožavaju prava drugih.
Hoćeš dati milijun eura za stipendije? Bravo.
Hoćeš ga uložiti u stadion, studentski dom, koncert ili nešto četvrto? Tvoj novac.
Hoćeš vikend provesti čisteći smeće? Odlično.
Hoćeš oslikati mural posvećen postrojbi iz Domovinskog rata? Također odlično.
Sloboda nije kada ljudi dobrovoljno rade ono što se meni sviđa. Sloboda počinje upravo onda kada ih pustim da rade i ono što ja osobno ne bih izabrao.
Problem nastaje kad dociranje postane politika
Naravno, samo pisanje kolumni i statusa nije nikakav problem. Slobodno društvo podrazumijeva i slobodu pisanja gluposti, dociranja i dijeljenja neželjenih savjeta.
Problem nastaje kada isti mentalitet dobije političku moć.
Tada više nije: „Ja mislim da biste trebali…”
Postaje: „Mi smo odlučili da morate.”
Tu počinje društveni inženjering. Netko tko je uvjeren da zna kako biste trebali trošiti vlastiti novac ubrzo zaključi da zna kako biste trebali živjeti, što financirati, što subvencionirati, što oporezivati, koje vrijednosti promicati i što je društveno poželjno.
I, naravno, sve za vaše dobro.
A možda su savjet poslali na krivu adresu?
Posebno je komičan savjet BBB-u da bi, umjesto murala posvećenih hrvatskim ratnim postrojbama, trebali crtati grafite protiv otpada u Gospiću.
Možda su ga samo poslali na pogrešnu adresu.
Mogli su ga, primjerice, poslati vandalima koji su uništili grafit u podvožnjaku na Savskoj, umjesto ljudima koji ga popravljaju.
Ali tu dolazimo do ključnog problema.
Nije toliko važno što je napravljeno. Važno je tko je napravio i koju simboliku predstavlja.
Jer kada netko obnovi mural posvećen hrvatskim braniteljima, onda se iznenada pojavljuju moralni arbitri koji objašnjavaju da postoji nešto korisnije što je mogao napraviti sa svojim vremenom.
Naravno da postoji.
Uvijek postoji.
I umjesto ove kolumne mogao sam upravo sada skupljati smeće uz cestu.
A autor koji kritizira BBB mogao je umjesto pisanja svoje kritike isto tako skupljati smeće.
Vidite kako brzo postane besmisleno kada isti kriterij primijenimo na sve?
Tuđi novac kao nepresušan prirodni resurs
To je možda najzanimljivija osobina radikalne ljevice: nevjerojatna velikodušnost novcem drugih ljudi.
Ako netko zaradi milijun – oni već znaju kome ga treba dati.
Ako netko posjeduje nekretninu – oni znaju kako je treba koristiti.
Ako netko ima slobodno vrijeme – znaju čemu ga treba posvetiti.
Ako netko ima zid i boju – znaju što na njemu treba nacrtati.
Individualni izbor stalno mora ustupati mjesto nekakvom zamišljenom „višem društvenom interesu“, koji će, kakve li slučajnosti, definirati upravo oni.
Tu je i stara slabost marksističke ideje: kada pojedinac ne želi dobrovoljno živjeti prema zamišljenom kolektivnom planu, sustavu prije ili poslije treba prisila da bi taj plan proveo.
Zato je pitanje vlasništva toliko važno.
Ako ja odlučujem što ćeš ti napraviti sa svojim novcem, svojim vremenom i svojim radom, onda to više nije tvoja sloboda.
To je moja vlast nad tobom.
Možda je zato za početak dovoljno jedno vrlo jednostavno pravilo.
Želiš više stipendija? Doniraj.
Želiš pomoći siromašnoj obitelji? Pomozi.
Želiš grafit protiv otpada u Lici? Kupi sprej, pronađi legalan zid i nacrtaj ga.
A druge ljude pusti da svojim novcem, svojim rukama i svojim slobodnim vremenom rade ono što oni smatraju vrijednim.
Znam, strašno radikalna ideja. Nekada smo je jednostavno zvali sloboda.
Izvor:Thomas Bauer
