Zagrebačka vlast želi podignuti porez na zakonski maksimum od osam eura po četvornom metru. Obećava poticanje dugoročnog najma, ali ostaje ključno pitanje: koliko će građani dobiti od mjere čiji će trošak mali iznajmljivači osjetiti odmah?
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je prijedlog povećanja godišnjeg poreza na nekretnine s pet na osam eura po četvornom metru. To je rast od 60 posto i najviši iznos dopušten zakonom. O prijedlogu tek treba odlučiti Gradska skupština, a obuhvaća prazne nekretnine i one u kratkoročnom najmu, uz propisana oslobođenja. Nekretnine koje služe stalnom stanovanju i dugoročnom najmu oslobođene su tog poreza.
Obrazloženje gradske vlasti zvuči jednostavno: povećati trošak držanja praznog stana ili turističkog iznajmljivanja kako bi vlasnici stanove ponudili podstanarima. Problem nastaje kada se očekivanje počne predstavljati kao rješenje.
Dio vlasnika mogao bi prijeći na dugoročni najam. Veća ponuda mogla bi ublažiti pritisak na najamnine. Ali koliko će stanova doista promijeniti namjenu i hoće li građani osjetiti primjetno olakšanje, tek treba vidjeti. Najava većeg poreza sama po sebi nije dokaz da će stanovanje postati priuštivije.
Veći račun može se izglasati na jednoj sjednici. Za jeftinije stanovanje potrebno je mnogo više.
Za nekretninu od 60 četvornih metara obuhvaćenu porezom godišnja bi obveza porasla s 300 na 480 eura. To je dodatnih 180 eura, prije svih ostalih troškova poslovanja. Sam taj iznos neće svakoga prisiliti na zatvaranje, ali malom iznajmljivaču smanjuje zaradu i prostor za ulaganje.
Pritom vlasnik jednog apartmana i vlasnik desetaka nekretnina nemaju jednaku financijsku snagu. Isti porez po kvadratu ne znači da ga svi jednako lako podnose.
Ako želi trajno povećati dostupnost stanovanja, Grad mora pokazati što radi na strani ponude: koliko brzo rješava dokumentaciju, priprema infrastrukturu, omogućuje obnovu postojećih zgrada i uklanja nepotrebne prepreke ulaganjima. Privatna ulaganja i javna stanogradnja mogu se nadopunjavati. Nijedno ozbiljno rješenje ne staje u povećanu poreznu uplatnicu.
Ni javno ulaganje samo po sebi nije jamstvo uspjeha. Vojni neboder na Črnomercu, u koji je država uložila gotovo devet milijuna eura, prema medijskim izvještajima i dalje je opterećen ozbiljnim tehničkim problemima i sporovima zbog propusta u gradnji. To je državni projekt, ali i upozorenje koliko skupo mogu završiti loše vođene javne investicije.
Posebno treba razmotriti i posljedice za tržišno natjecanje. Ako mali iznajmljivači smanjuju poslovanje ili odustaju, dio potražnje mogao bi se preliti prema hotelima i većim pružateljima smještaja. To nije unaprijed zajamčen ishod, ali jest rizik koji zaslužuje ozbiljan odgovor.
Politika koja se poziva na zaštitu slabijih mora pokazati da njezine mjere neće lakše preživjeti upravo oni najveći.
Još je problematičnija navika da se vlasnika dodatne nekretnine unaprijed promatra kao špekulanta. Iza dijela tih stanova stoje godine rada, kredit, obiteljsko nasljedstvo ili ulaganje u sigurniju starost. Takvi ljudi zaslužuju da ih se sasluša, a ne da ih se sve svede na jednu politički prikladnu etiketu.
Mali poduzetnici, obrtnici i obiteljski iznajmljivači važan su dio gospodarske snage Hrvatske. Preuzimaju rizik, ulažu vlastiti novac i od svog rada stvaraju prihod. Svako novo opterećenje zato treba opravdati konkretnim rezultatima.
Tomašević ima pravo predložiti povećanje poreza. Građani imaju pravo tražiti brojke: koliko će ono stanova vratiti u dugoročni najam, u kojem roku i kako će se mjeriti učinak na cijene.
Jer ako nakon većeg poreza stanovanje ostane jednako nedostupno, od obećane priuštivosti ostat će samo skuplja uplatnica.
Izvor:Thomas Bauer
