Ratni veteran Željko Aužina, koji tvrdi da je bio nadređeni Leonu Lučevu u 4. bojni 113. brigade, javno je iznio niz ozbiljnih optužbi o njegovu ratnom putu, bijegu iz postrojbe i spornom stjecanju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida.
Njegovu objavu donosimo u nastavku:
“Evo kao već čovjek iz pakla rata koji je prošao 61 godinu.
Danas gledam dva brata po pravoslavnoj vjeri.
Nemam ništa protiv pravoslavne vjeroispovijesti.
Naprotiv dok sam bio 1903 dana u borbi za slobodu Hrvata spašavao sam ih.
O tome kasnije ili ako mi netko pošalje pitanje, spreman sam odgovoriti.
Radi se o LEONU LUČEVU I STANKOVIĆU .
Naime 1992 godine po zapovjedi izvršavam zapovjed, prebace me u 4.Bojnu 113 Pbr -ZNG.
Naravno zapovjed je zapovjed.
Dođem kao zapovjednik MB.120mm u 4.legendarnu bojnu moje brigade.
Preuzmem dužnost zamjenika zapovjednika bitnice 120mm.
Tad već moji dečki, ratnici, pozorno me slučaju u obuci kako djelovati sa MB.
Ponosan sam na njih, no morao sam ih malo pritegnuti, brijanje, šišanje, odora im mora stati kao manekenima.
Bilo je malo otpora ali nedam se ja.
U postrojbi je bio i LEON LUČEV, pratim njegov interes ali nešto mi ne štima sa njim. Ne znam šta.
Idemo dalje, osposobio bitnicu, svi su mi bili kao moja dva oka u glavi.
Ne znam, Lučev kao da je pod nekim dopingom, ali meni to nije bilo jasno.
Prva naša akcija je bila NOS KALIK.
On, Leon, je bio, mi smo forsirali dvije rijeke KRKU i ČIKOLU na gumenim čamcima.
Otišao prvi gore uz jako veliki uspon i našao magarce, sjetio se na brzinu, tražim da moji sa MB-120mm dođu u čamcima sa ful opremom i granatama.
Doveo im magarce da tovare našu opremu jer nemoguće je to nositi na leđima. Uspješno odradimo i to. LEON LUČEV je bio samnom na NOS KALIKU.
Nakon cca 10 dana njega nema, nestao. Malo me uhvatila i jeza gdje je, ne dao Bog da je poginuo, tako svaki zapovjednik razmišlja.
No, nestao je u krilo svoje majke Srpkinje, u bolnicu sa osobnim naoružanjem koje je zadužio.
Majka ga lako riješi, dobio dijagnozu ‘MIŠJA GROZNICA’, na temelju toga postaje HRVI, nećete vjerovati 60%.
Od tad ga nikad nisam vidio ni čuo.
Važno je znati za njega da je 02.10.91 godine došao u Unešić, koliko mi je poznato otac Hrvat ga doveo. Na žalost tad pogiba Marković, od mine, koji je učio ratnike 4.Bojne.
Od 02.10.91 LEON LUČEV je bio u jednoj mini akciji na Miljevcima krajem 91 godine, nije bilo okršaja sa četnicima. Bitno je naglasiti da je bježanjem izgubio pištolj koji je imao.
Zlo od njega antife i ološa koji je uzimao opojna sredstva sa alkoholom, svakom pametnom dosta.
Zaključujem, dosta o njemu, nije zaslužio moju riječ ni slovo.
Danas priča o mrtvima sa četnikom Stankovićem, on nije vidio četnika osim na tv.
Sram ga bilo.
Odgovaram svakim svojim slovom po cijenu istine .
Dosta je Leone tvojih laži i kukavičjeg odnosa.
Neka ljudi znaju istinu.
Za sve vaše komentare stojim sa ponosom i odgovorima koje sam pisao.” napisao je Aužina.
