Dva dana mi je mučno od svega što sam pročitala, kamo lijepe sreće da nisam ništa. Ovo je jedan od tih primjera, neovisno o broju lajkova koje je objava Maje Sever dobila, kao i brojnih komentara podrške, mnogi su i od mojih virtualnih prijatelja. Potonje nije prigovor, bilo bi to samo čuđenje, kad bih se više ičemu čudila, ali ne onome što bi netko površan mogao pomisliti na prvi mah. piše poznata spisateljica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić.
Naime, svatko ima pravo žalovati za kim želi, sama ne dozvoljavam da mi itko bira prijatelje, kako ljudi, tako ni politika, ali ovo mi je doslovno bestidno, pa čak i uvredljivo, iz različitih razloga:
„Razmišljam što napisati, a o Fredu moramo pisati. Mora ostati trag tog sjajnog čovjeka i to od svakog od nas. Ali dolaze samo suze, ne i riječi. I onda mi HRT pomogne da napišem nešto čemu bi se Fred zapravo slatko smijao i vjerojatno dodao – ma, bolje da me takvi i ne spominju! Središnji dnevnik HRT-a vijest o Fredovoj smrti objavljuje nekad tamo… iza razgovora s Bačićem. Jer to je ipak ministar. Pa, zaslužili smo sve da nam se desi! Svima nama koji šutimo na uredničku sramotu, što šutimo i zapravo pristajemo kako Fred nikada ne bi šutio i nikad nije pristajao. Ni za koju cijenu. E, pa večeras neću ni ja i UMIREM OD SRAMOTE! I od tuge, prijatelju dragi“.
Kako bi „ogorčeni“ post novinarke, predsjednice Sindikata novinara Hrvatske i Europske federacije novinara Maje Sever bio potpuniji, a što se može provjeriti na stranici HRT-a u rubrici Emisije na zahtjev – Dnevnik 2, vijest, točnije – prilog o smrti F.M. jer su tijekom ranog poslijepodneva svi mediji izvijestili o tome, objavljen je u 17.50 minuti središnjeg, najgledanijeg Dnevnika i trajao je 4 minute i 40 sekundi. Najavljen je kao treći po redu i kao treći po redu je i objavljen. Fred Matić bio je europarlamentarac, dugogodišnji saborski zastupnik i bivši je ministar hrvatskih branitelja. S obzirom na navedeno, nekom drugom bi raspored i minutaža bili primjereni, jer pretpostavljam da ih nije dobio kao branitelj Vukovara i bivši logoraš SKL, u protivnom slučaju dobili bi je i brojni drugi preminuli branitelji i logoraši, a nisu, iako umiru svakodnevno, dovoljno je pogledati osmrtnice u braniteljskim grupama.
Prije točno dva mjeseca, gotovo u dan, dana 24. lipnja 2024. godine, objavljeno je kako su na Petrovačkoj doli, vukovarskom odlagalištu smeća, pronađeni posmrtni ostaci najmanje deset osoba, okrutno i zločinački pogubljenih nakon sloma obrane Vukovara. Prilog o pronalasku posmrtnih ostataka najmanje deset tijela hrvatskih branitelja, o pronalasku tijela naše djece, roditelja, braće, prijatelja, suboraca, u središnjem Dnevniku Hrvatske radiotelevizije dobio je prostor od dvije minute i 20 sekundi. U 39. minuti. Još jednom – DVIJE MINUTE I DVADESET SEKUNDI. U TRIDESET I DEVETOJ MINUTI. Najavljen, također, kao treći po redu, stigao je na red nakon desetminutnog izvješća o predstojećoj nogometnoj utakmici hrvatske reprezentacije te intervjua navijača iz fan zone, izvješća sa sjednice predsjedništva HDZ-a, nakon izvješća o sjednici predsjedništva SDP-a putem video veze i nakon reportaža o požaru na Hvaru. Prilog o pronalasku žrtava iz Domovinskog rata za kojima se traga gotovo trideset i tri godine nije zavrijedio biti čak ni prije vijesti o požaru u tvornici baterija u Južnoj Koreji i antiterorističkoj operaciji u Dagestanu, ni prije informacije o velikom požaru u Moskvi koji je uzrokovala eksplozija plinske boce. Prije priloga o dvogodišnjem traganju za posmrtnim ostacima hrvatskih branitelja na Petrovačkoj doli uslijedilo je i izvješće o ratu u Izraelu, o Hezbolahu i Hamasu, potom intervju s ministrima Europske unije, ali i što o širenju tog rata misle američki dužnosnici. Saznajemo prije i kako Europska unija daje pomoć Ukrajini bez Mađarskog pristanka, Jasna Paro je govorila tri minute više ne znam o čemu, pa preporuke EK o deficitu, inflaciji, potrošnji, veliki prilog o digitalizaciji zemljišnih knjiga te prigodni intervju s glavnim ravnateljem Državne geodetske uprave, Šustićem.
Za to vrijeme obitelji, ne deset ili više napokon pronađenih osoba, nego stotine njih, jer jasno, ne znamo tko je na odlagalištu smeća pronađen, čeka da završi i prilog o deložaciji u nekoj pulskoj zgradi zbog ilegalnog iznajmljivanja poslovnih prostora. Kao da je na Petrovačkoj doli pronađeno deset trulih vreća krumpira, a ne deset tijela koja su branila moj grad, mene, tebe, tijela koje je netko porodio, othranio, a sanja da ih pokopa već više od tri desetljeća, ako je ikako još moguće, prije vlastite smrti.
Ako sam uspjela zadržati vašu pozornost do kraja teksta, tek nekoliko od stotina pretužnih crtica o kojima bih danima mogla pričati:
Robert Majić, 20 godina, odveden iz vukovarske bolnice, nakon čega mu se gubi svaki trag. Majka Katica: „Godine su prošle, od moga Robice nema nikakvog traga, niti jedne, jedine informacije. Svaki put kad čujem ime Robert srce mi zalupa…“
Marijan Bošnjak, 29 godina, dragovoljac iz Koške, posljednji put viđen u vukovarskoj bolnici. Supruga Irena: „Deset godina sam čvrsto vjerovala da je živ. Nisam odustajala, tražila sam ga na sve načine na koje sam znala. Teško je bilo, nije bilo kao danas interneta, ne znaš koga da pitaš, kome da se obratiš. Prvih je godina bio rat, a kasnije informacije nismo ni dobivali. Nikako nisam mogla ‘otpustiti’ od sebe to kako će Marijan ipak doći kući, nisam se mogla pomiriti s tim da se neće vratiti. Pala sam u duboku depresiju, završila sam u bolnici…“
Miroslav Gojun, 28 godina, posljednji mu se trag gubi u Trpinji. Brat Petar: „Prolazile su godine, a onda, čini mi se da je to bilo 1995., gledali smo TV, bila je neka emisija o Vukovaru, kad je majka vrisnula, skočila i poljubila televizor… Vidjela je Miroslava kako sjedi uz Vjekino tijelo i puši i to joj je opet dalo nadu da je ipak negdje živ. Ali, ja sam znao…“
Damir Kovačić-Kole, 21 godina, posljednji put viđen na Ovčari. Jasna Perak, Damirova sestra: „Kada je pročitala iskaze o tome što su radili Damiru, mami je pozlilo. Doživjela je šok i nakon toga više nikada nije bila ista. Ja sam joj rekla: ‘Mama, prošlo je 17 godina, nije moguće da još uvijek vjeruješ kako je Damir živ?’ Tiho mi je odgovorila: ‘Ja se još uvijek nadam…’ Pa ipak, nakon toga, počela je kopnjeti, gubiti se u svome svijetu i ubrzo je umrla…“
Damjan Samardžić – Veliki Bojler, 45 godina i Zorislav Gašpar – Gašo, 18 godina, očuh i posinak, posljednji put viđeni na Ovčari: „Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, a ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili, a onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir“.
Drago Križan, 34 godine, zarobljen u vukovarskoj bolnici, posljednji put viđen u hangaru na Ovčari. Majka Katica: „Posljednji put sam ga vidjela tri mjeseca prije negoli je ubijen. Sada još samo jedno želim, da barem jednu njegovu kost mogu sahraniti dok sam živa“.
Jadranko Anić Antić – Šnicla, 32 godine, pripadnik HOS-a kojem se posljednji trag gubi u Negoslavcima. Supruga Milica: „…Iako smo svjesni svega, ni dan danas, nakon trideset godina, ne možemo se pomiriti s tim da ga nema, da se više nikada neće vratiti… Naše su rane stalno otvorene. Više nam nije važno da se krivci kazne, važno nam je da se naši voljeni pronađu i pokopaju, osobito dok su živi oni koji ih tako bolno traže… Dajte nam tijela! Dajte nam njihove kosti, to je svaki čovjek zaslužio!“
Mogla bih pisati do ujutro, nižu mi se pred očima lica, suze, glasovi, mnogi od onih s kojima sam radila intervjue, poput oca Stjepana Bestrcana, majke Zorislava Gašpara itd. nisu više živi. Nisu dočekali prije vlastite smrti pokopati svoje najmilije. Živi, koji još tragaju, nadaju se, mole, strpljivo su sjedili pred televizorom do TRIDESET I DEVETE MINUTE. Zbog DVIJE MINUTE I DVADESET SEKUNDI.
I nikoga, baš nikoga, zbog toga nije bio sram.
