I dok u koloni sjećanja prolijevaju suze za Vukovarom, ti isti “sućutni” političari brane i financiraju one koji nikada agresiju na Hrvatsku nisu nazvali – agresijom.
Svake godine u studenom, Vukovar ponovno postaje središte Hrvatske. Grad heroja, grad žrtve, grad simbola slobode. Na dan kada se cijela zemlja prisjeća stradanja i mučeništva, na istim ulicama koje su 1991. godine krvarile, pojave se – licemjeri. U prvim redovima. S cvijetom u ruci, ali s figom u džepu.
Kad za nekoliko dana vidite predstavnike vlasti kako liju suze za žrtvom Vukovara, sjetite se da su to isti oni koji danas silom, pendrekom i kaznenom prijavom štite promicanje velikosrpske ideje. Oni koji financiraju izložbe posvećene autorima Memoranduma SANU – ideolozima agresije. Oni koji opravdavaju “kulturne programe” u kojima se izvode pjesme što pozivaju na srpsko jedinstvo “od Knina do Prizrena”.
To su isti oni koji nikada od svojih partnera iz srpske manjinske zajednice nisu čuli jasnu osudu agresije. Nikada nisu čuli riječ “pokajanje”. Samo “žrtve svih strana”, “sukobi devedesetih” i slične relativizacije koje vrijeđaju uspomenu na tisuće ubijenih i nestalih.
A odmah do njih, rame uz rame, pojavit će se i predstavnici lijeve opozicije – oni koji se u Vukovaru pojavljuju samo zato da bi dobili mrvicu nacionalne vjerodostojnosti. Da bi slikali ozbiljna lica pred kamerama i stekli kakvu iluziju domoljublja.
No oni su isti oni koji su dan ranije na društvenim mrežama pozivali na hapšenja i robije za “huligane” koji su se usudili reći da im smeta velikosrpsko orgijanje pod krinkom kulturne promocije.
Oni su oni koji bi se agresoru pridružili – samo kad bi agresor došao pod drugim imenom. Kad bi se opet pojavila ideja “denacifikacije” ili “jugoslavenizacije Hrvatske”, ne bi oklijevali. Oni ne razumiju ni Vukovar ni njegove žrtve. Samo koriste njihovu krv kao politički rekvizit.
U koloni sjećanja hodaju mnogi iskreni ljudi – branitelji, udovice, djeca poginulih. No uz njih, uvijek iznova, hodaju i oni koji su 1991. šutjeli, a danas glume moralne autoritete.
Zato kad vidite suze na licima političara, sjetite se – nisu to suze za Vukovar. To su suze za njihovu izgubljenu vjerodostojnost.
Vukovar nije pozornica za političke predstave. Nije mjesto za licemjere ni trgovce emocijama.
To je grad istine.
A istina ne plače – ona proziva.
