Dok hrvatski građani već godinama osjećaju posljedice jednog od najviših inflacijskih udara u Europskoj uniji, Vlada predstavlja novi paket mjera koji naziva „antiinflacijskim programom“.
No, iza zvučnih najava i političkog marketinga krije se nešto sasvim drugo – još jedan pokušaj preraspodjele tereta na one koji su već opterećeni porezima, doprinosima i rastućim troškovima poslovanja.
Umjesto rješavanja uzroka inflacije, javnosti se nudi paket populističkih mjera kojim se ponovno udara na male poduzetnike, obrtnike i privatne iznajmljivače, dok najveći dobitnici inflacijskog razdoblja ostaju netaknuti.
Zašto se ne dira banke?
Vlada ponovno otvara pitanje „ekstraprofita“, ali selektivno i bez stvarne namjere da zahvati one koji su ostvarili najveće koristi.
Najbolji primjer su banke. Tijekom posljednje tri godine bankarski sektor ostvarivao je prosječnu neto dobit od približno 1,4 milijarde eura godišnje. Istovremeno je Hrvatska narodna banka, kroz politiku visokih kamata na depozite, bankama isplaćivala oko 500 milijuna eura godišnje za držanje viškova likvidnosti.
Drugim riječima, stvoren je oblik zarade koji nije rezultat dodatnog ulaganja, inovacija ili poduzetničkog rizika, nego monetarne politike. Unatoč tome, država nije posegnula za ozbiljnijim oporezivanjem takvih prihoda.
Da je samo dio tog iznosa bio dodatno oporezovan, moglo se prikupiti stotine milijuna eura za rasterećenje građana ili smanjenje proračunskog manjka.
Telekomi imaju privilegije koje drugi nemaju
Slična je situacija i s telekomunikacijskim kompanijama.
Dok većina poduzetnika mora sama snositi posljedice inflacije, teleoperaterima je dopušteno automatsko usklađivanje cijena s inflacijom kroz indeksne klauzule.
Postavlja se logično pitanje: ako telekomi mogu automatski povećavati cijene, zašto se isti princip ne primjenjuje na mirovine ili druge prihode građana?
Odgovor nikada nije ponuđen.
Mali poduzetnici ponovno na udaru
Umjesto suočavanja s najvećim centrima financijske moći, Vlada ponovno poseže za najlakšom metom – malim poduzetnicima, obrtnicima i privatnim iznajmljivačima.
To su ljudi koji već godinama posluju pod sve većim poreznim, administrativnim i regulatornim opterećenjima. Istodobno se od njih očekuje da ostanu konkurentni, zadržavaju radnike i ulažu u razvoj.
Takva politika ne može proizvesti rast produktivnosti niti dugoročno povećati životni standard.
O inflaciji bez riječi o proizvodnji
Posebno zabrinjava činjenica da u cijelom paketu mjera gotovo da nema ozbiljnog govora o strani ponude.
Kako povećati domaću proizvodnju hrane?
Kako smanjiti ovisnost o uvozu?
Kako ojačati industriju i izvozni sektor?
Na ta pitanja nema odgovora.
Inflacija nije samo pitanje potražnje i potrošnje. Ona je i posljedica nedovoljne proizvodnje, slabe konkurentnosti te prevelike ovisnosti o uvozu. Upravo zato ozbiljna antiinflacijska politika mora uključivati proizvodne i razvojne mjere, a ne samo porezne intervencije.
Pravi problem: stanje državnih financija
Sve više pokazatelja upućuje na zaključak da se iza „antiinflacijskog programa“ zapravo krije pokušaj spašavanja državnog proračuna.
Posljednjih godina javna potrošnja snažno je rasla, a proračunski deficit dosegnuo je razine koje će u budućnosti biti sve teže financirati.
Istodobno:
očekuje se pad priljeva europskih fondova,
vanjskotrgovinski deficit dosegnuo je rekordne razine,
domaći izvoznici gube konkurentnost zbog više inflacije od europskog prosjeka,
raste vanjska zaduženost zemlje.
U takvim okolnostima Vlada pokušava pronaći nove izvore prihoda, ali bez suočavanja sa stvarnim uzrocima problema.
Građanima se predstavlja „antiinflacijski program“, a iz njega su izostavljeni upravo oni sektori koji su tijekom inflacijskog razdoblja ostvarivali rekordne profite.
Umjesto dubinskih reformi, povećanja proizvodnje i smanjenja ovisnosti o uvozu, nude se nove preraspodjele i politički atraktivne mjere kratkog daha.
Najveći paradoks cijele priče jest činjenica da oni koji su sudjelovali u stvaranju inflacijskog okruženja danas nastupaju kao njegovi glavni rješavatelji.
A povijest nas uči da oni koji problem stvaraju rijetko imaju rješenje za njega.
Zašto Vlada ne dira banke i telekome, a teret prebacuje na građane?
Antinarodni inflacijski program: Tko će platiti cijenu političkih eksperimenata?
Dok banke bilježe rekordne profite, Vlada traži novac od obrtnika i iznajmljivača.
Izvor:Ivan Lovrinović
crodex.net
